Duško Kovačević

"Kako nas je porazio jedan običan mimer"

Koliko još lutamo i u kojoj smo mjeri nasljedili i prisvojili ono najgore od tridesetogodišnjeg apsolutističkog režima Mila Đukanovića — tako opisno nam dočarava i kafkijansko obračunavanje policije i tužilaštva sa kritičkom i sarkastičkom koncepcijom koja dolazi iz današnje opozicije, kakva god ona bila.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Samo značenje riječi 'sarkazam' vodi porijeklo od grčke riječi 'sarkasmo', što znači — gristi usne od bijesa. Sarkazam je oštra, pakosna poruga, jaka ironija, najčešće izrasla na paradoksu. I upravo to radimo: ljutimo se do bjesnila i totalitarne izopačenosti na Instagram mimera Radosava Vrbicu zato što nas ismijava, nerijetko kroz ironičan i mek stil.

Privode ili zovu čovjeka danima zaredom u policiju po prijavama vladajućih političara i novinara zbog riječi koje u sebi nemaju čak ni dozvoljenu komponentu zlobe, poruge, zajedljivosti, a to jeste i oduvijek je bilo verbalno oružje onih koji stoje s onu stranu vlasti.

Novinari, mimeri, satiričari, aktivisti, influenseri... imaju pravo na svoje izvore, pa taj izvor bio lično i Mijajlović iz Bemaksa. U čemu je problem i šta u tom slučaju Radosava Vrbicu upliće u kriminalnu grupu? Sjedinjene Države su s tim raskrstile još od ranih sedamdesetih i Votergejt afere. Govorim o neprikosnovenosti novinarskih izvora - a mimeri i internet nomadi su rod visokotehnoloških i savremenih novinara-provokatora. Stari je to žanr zapravo, samo u novoj formi.

Država (policija i tužilaštvo) i ne bi smjeli da isljeđuju i propituju Radosava i Skočka da je sreće, modernosti i fleksibilnosti. Sijemo atmosferu sličnu onoj iz okoštalih i policijskih varšava raznih jaruzelskih, sa svakodnevnim privođenjem jednog ipak opozicionara! Brzo smo zaboravili igre parola i provokacija u trodecenijskom antirežimskom modu. Bolji smo bili kao opozicionari.

Svakim danom u 'slobodi' sve mi je jasnija paradoksalna rečenica Nikolaja Berđajeva, pred kojom sam se čudio godinama: 'Sloboda je teška stvar, lakše je ostati u ropstvu'. Radosav nas nije samo izbravio — on nas je pobijedio, čim reagujemo represivnim refleksom saslušanja. Napravismo od Vrbice disidenta i mučenika.

Za kraj poći ću u jednu slobodniju i smjeliju digresiju, ali mislim da je smislena. Je li neko u Sjedinjenim Državama svrstao Šona Pena u meksički Sinaloa kartel kada je godinu dana bio na telefonskoj vezi sa članovima kartela u pripremi intervjua sa najvećim narko šefom na planeti — zloglasnim El Čapo Guzmanom? Naravno da nije. El Čapo je uhapšen i osuđen, a Šon Pen je još veća legenda.

Takođe, niko ozbiljan u SAD-u nije Olivera Stouna, možda i najvećeg živog reditelja na svijetu, osudio i svrstao u neprijateljski i izdajnički tabor zbog otvorenih simpatija prema Putinu. Naprotiv, dokumentarac-intervju sa Putinom (sastoji se iz četiri jednočasovne epizode) premijerno je prikazan četiri večeri zaredom od 12. do 15. juna 2017. na američkom kablovskom kanalu Šoutajm.

Naravno, ne možemo porediti Radosava sa Šonom i Oliverom, još manje Putina sa El Čapom, ali akcenat je na slobodi u izboru kontakata, (anti)junaka i izvora. Akcenat je na principu i obrascu.

Učimo od Amerike.