Duško Kovačević

Kraćenje

Kažu mi prijatelji: bolje je hodati nego trčati, efektiniji su kratki trbušni zgibovi no dugački, ljepše su kratke priče nego romani velikih pisaca...

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Osim što današnjeg čovjeka opisujemo kao biće tehnike, savremenih komunikacija ili Bodrijarovog simulakruma, on je postao i rob takozvanih kratkih formi.

Često se srećemo sa istraživanjima koja tvrde da je moć naše koncentracije tolika – da smo kadri pročitati tek nekoliko pasusa sa razumijevanjem i interesovanjem. To su najčešće Fejsbuk ili X (Twiter) statusi ali i komentari ispod tekstova na portalima. Otprilike, to je dužina naše inicijacije u tekst koja je u dosluhu sa brzinom vremena u kojem živimo, kroz hiperinflaciji lažnih događaja koji se smjenjuju kao na pokretnoj traci.

Sve kratimo, olakšavamo i pojednostavljujemo, osim bivstvovanja pred ekranima pametnih telefona i fascinacije političarima koji su postali zamjena nekadašnjim pop zvijezdama iz muzike i filma. Tu smo pretjerali i prešli svaku mjeru prisutnosti u vještačkom i trivijalnom. „ Koliko puta smo u nekom mjestu ostali duže nego što je trebalo“? Dakle, prekraćujemo ono što je vrijedno – a produžavamo u nedogled ono štetno i pogubno.

S druge strane, nekadašnje književne i filmske sadržaje zamijenili su mimovi i skečevi u trajanju od najviše pet sekundi, koji se kroz mrežu hitrih aplikacija šire kao virus. I mi smo srećni – to nas ispunjava i slatko nasmije.

To je jedna vrsta zavisnosti ali i terapije u kojima se već odavno zagubio senzibilitet za intelektualno probijanje kroz lavirinte npr. Platonovih ili Tolstojevih rukopisa.

Mnogo je zgodnije i praktičnije pročitati Selimovićev citat na Fejsbuku nego se upustiti u smorno i dugo iščitavanje "Tvrđave".

Kakve će biti posljedice te kulture prekraćivanja? Na odgovor, čini mi se, ne treba da čekamo. On je već tu, baš na tim LCD ekranima kojima smo se okružili kao Brus Li sa ogledalima u sobi ogledala iz čuvene i traumatične scene fima 'U zmajevom gnezdu'. Neobrazovanje i opskuritanstvo kao posledica kratkih formi najsjanije se vide u elokvenciji i kulturnom zahvatu naših novinara, civilnih aktivista i pogotovo političara.

Prosto ih je neprijatno slušati. Najbolje ćeš ih kazniti ako ih dovedeš pred mikrofon i pustiš ih da pričaju. Jezik im je postao neprijateljska teritorija u kojoj se sapliću i gube. Njihove divlje diplome fakulteta, osim što su prevara i kriminal, zar nisu dio upravo te epohe skraćenih formi?

Ko će danas čitati Rat i Mir na 1.300 stranica – ko će danas studirati tolike godine?