Vlatko Simunović

Gdje svi idemo niko ne kasni

Sva ta seoska groblja u Crnoj Gori uvijek su na nekoj strmini. Najčešće iznad sela, na mjestu s kojeg se vidi sve, ali kojem se ne ide s radošću. Umrla je starica i poslije trideset i osam godina, opet sam bio u našem planinskom selu. Skontao sam da je groblje kod nas na početku sela, ne na kraju, ne na sredini, nego uz put. Ima to neku tihu simboliku i za putnika koji dolazi i za Simunovića koji odlazi. Groblje kao međaš između života i nepoznatog. Granica svijeta.

MJESTO NA GRANICI

Kuće su kamene, bijele, visoke i ozbiljne. Ovo više nije njihovo vrijeme. Naši spomenici su skromni, kameni sanduci i krstovi, bez ordenja, bez portreta, bez velikih riječi o slavi i besmrtnosti. Moji su preci, očigledno, prema smrti bili uzdržani. Trava je progutala rubove ploča, ali dostojanstvo onih koji počivaju pod njima ostalo je netaknuto. Ti kamenovi bez ordenja meni dokazuju da njihova hrabrost nije tražila aplauz, a da im ni defanzivna agresija nije bila strana. Ne pamtimo pohare.

Gledam pramenove jesenje magle kako se dižu iz drveća. Planina šuti kao da zna sve odgovore, ali ih ne daje nikome. Na spomenicima ista imena, različite godine: Maksim, Antonije, Sava, Vukašin, Milun, Vuksan, Milan, Radomir. Tišina je jezik koji mrtvi govore bez greške. Pretpostavljam da se ni za života oko njih nije dizalo mnogo buke. Nisu bili od priče , više su bili od reda i rada. U njihovim koševima nikad se nije savila gladna godina. Stara Piva i njena sela nikad nijesu bila vesela, ali su bila postojana. Malo li je.

STUBICA I ÖSTERREICH

Početkom 20. vijeka jedna kaznena ekspedicija, siguran sam ne isključivo zato što je vojnicima tih dana bilo dosadno na karauli, stigla je u našu planinu s austrougarske strane granice , Brštevac. U potjeri su stigli do mog prađeda Gligora. On je bio desperado, nepopravljiv bastadur. Negdje sam kod Mickjeviča naletio na stih: “Sreću nije upoznao, jer je u otadžbini nije bilo.” Taj stih kao da mu pripada. Platio je glavom hajdučiju. Jedan od stotinu njemu sličnih sa crnogorske strane na međi između nas i Hercegovine. Svakom spomenik i svakom isti kamen. Vrijeme je imalo dovoljno vremena da sve nesuglasice poravna.

Prije sedmicu dana u Crnu Goru je stigao nadvojvoda Karlo fon Habsburg, poglavar kuće Habsburg-Lorraine. Sa njim sam namjeravao, u ime naše firme, razgovarati u Kotoru o zaštiti kulturne baštine. Lijepa tema , civilizovana, evropska. Njegovo zakonsko ime je Karl Habsburg-Lothringen. Poznat je po dobroti i kao zagovornik panevropskog pokreta. Radovao sam se šansi koja mi se otvarala.

Ali život se ne drži protokola. Jedna smrt u familiji promijenila je sve planove. Starica koja je vijek provela kao pastirica na našoj planini otišla je, tiho. Ja sam, umjesto u Kotor da molim za taj intervju, stigao na staro groblje pod planinom.

Pribran, razuman, na tom sam mjestu shvatio ono što često zaboravljam: sve jurnjave, mejlovi, “urgent” poruke i brzi životi imaju isti kraj.

Svi žurimo istim putem. A tamo gdje idemo, niko još nije zakasnio.

Ni car Franjo Josif, ni Živana Maksimova Simunović.

Ne zaboravite, nije tragedija ako usporimo. Tragedija je kad zaboravimo zašto idemo.

Ako bih trebao da navedem sve razloge, trebala bi mi tri ljudska života.

Na to nijesam prinuđen, pa ću na ovom mjestu, umjesto ljupke riječi “kraj”, postaviti jednu počađalu tačku.