Lidija Glišić

O starosti i produženoj mladosti

Prvog dana oktobra, kada mladoliko vrelo tijelo ljeta rashladi jesenja kiša, svijet se ponovo sjeti svojih vremešnih stanovnika obilježavajući Međunarodni dan starih. Tako sa dolaskom jeseni, bar na jedan dan, naši stari prestanu da budu nevidljivi okolini.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Pričamo o njihovim potrebama, željama, problemima, da bi već sutra ponovo postali tihi i nevidljivi saputnici. U njihovim usporenim pokretima i izboranim licima, ogleda se naša sopstvena prolaznost i neminovna starost sa kojom se još uvijek nismo pomirili.

Kada sam, još vrlo mlada, čitala Borhesovu pjesmu u kojoj kaže da će uskoro napuniti pedeset godina, a da ga smrt bez prestanka nagriza, činilo mi se da su te pedesete duboka starost. Opraštajući se od mladosti u svojim pedesetim, kada je već bio slep, Borhes je nastavio da stvara kreativnom snagom kojom će smrt odgoditi za čitave tri decenije.

U svojim pedesetim, u koje sam već do koljena zagazila, mogu da naslutim šta je pjesnik osjećao. Negdje sam čula da čovjek počne da stari onoga trenutka kada ostane bez majke. Kako je moja napustila ovaj svijet prije svoje pedesete dok sam bila jako mlada, ja bih danas, prema tom mjerilu, već bila vremešna starica. A ipak se tako ne osjećam.

Možda zato što se danas starost drugačije mjeri. Sa produženjem životnog vijeka, nova mladost u sedmoj deceniji postala je stvarnost mnogih Evropljana. Danas sami oblikujemo kvalitet svog starenja – kroz odnos prema tijelu, zdravlju, društvenom položaju, ali i kroz ličnu percepciju godina.

Danas o starenju ne razmišljamo samo kao o ličnoj sudbini, već je ono i institucionalno prepoznato. Evropska unija, Svjetska zdravstvena organizacija i brojni gradovi širom svijeta oblikuju svoje politike tako da starost ne bude tiha izolacija, već faza života u kojoj iskustvo i vrijeme postaju resurs.

Ulice bez prepreka, parkovi i trgovi za druženje, programi učenja i umjetničkog izražavanja – sve su to pokušaji da starost dobije sopstvenu dinamiku, a stariji sugrađani novu mladost. Promovišu se doživotno obrazovanje, održivi penzioni sistemi i borba protiv starosne diskriminacije.

Naravno, u siromašnijim društvima, dostojanstven život naših sugrađana utopljen je u borbi za elementarnu egzistenciju – penzije od kojih će moći da prežive od mjeseca do mjeseca ili zdravstveni sistem koji će im omogućiti efikasnu i brzu uslugu.

Koliko god olakšali život starijima, ostaje činjenica da je Evropa kontinent koji stari. Svaki peti stanovnik već je stariji od 65 godina, a procjene pokazuju da će do sredine vijeka to biti svaki treći. Taj demografski pritisak otvara i druga pitanja: ko će raditi, ko će njegovati stare, kako će izgledati međugeneracijska solidarnost?

Odgovor djelimično dolazi spolja. Dok prosječan Evropljanin ima 45 godina, više od polovine afričkog stanovništva mlađe je od 20 godina. Slično je i u Indiji ili Latinskoj Americi. Ta pulsirajuća energija mladosti u budućnosti će oblikovati i evropski prostor – kroz migracije, radnu snagu, kulturu, pa i redefinisanje pojma starosti u tom susretu civilizacija.

Ali starost nije samo pitanje infrastrukture i socijalne politike, ona je i filozofski i kulturološki izazov. Produžetak života donosi i produženu zapitanost o njegovom smislu. Stariji češće otvaraju pitanja smrti, nasljeđa, identiteta, pamćenja. Starost je podjednako inspirativna umjetnicima, pa je srećemo i u književnosti i na filmu, jer se u blizini smrti i na putu ka njoj kriju tajna i punoća života.

Evropljanin prošlog vijeka nije mnogo razmišljao o starosti – odlazio je u ratove, podizao revolucije, rušio i gradio. Evropljanin današnjice pita se kako da osmisli život u starosti koja traje dovoljno dugo da zahtijeva novi smisao i novo opravdanje.

To je novi horizont i novi izazov - i za njega i za društvo.