Tufik Softić

Trg žrtava tranzicije

Ni jedna vijest u poslednje vrijeme nije me tako potresla i unijela nemir kao ona, koja nije bila za objavljivanje, da je jedan od bivših radnika Rudnika mrkog uglja u Beranama tragično okončao život. Sa nevjericom sam toga jutra čitao umrlicu prepoznavši na fotografiji mirnog i tihog, potpuno neupadljivog sugrađanina. Čovjeka koji ničim nije nagovještavao da će uraditi to što je učinio.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Njegovo ime ostaće upisano u ne mali broj žrtava tranzicije koja i poslije toliko vremena uzima danak. Ako računamo i jednog od vlasnika rudnika, koji se poslije prve neuspješne privatizacije ove kompanije, izvaran od partnera, izreketiran od Legijih kriminalaca, odlučio na suicid, ovo je čak sedmi radnik Rudnika uglja od njegovog zatvaranja koji je tako skončao, skratio sebi muke, ali ostavio opomenu ukupnom društvu da bi moralo da vodi više pažnje o onima koji su ne svojom krivicom zapali u bijedu iz koje nikada nisu izašli.

Jednog od njih sam malo bolje poznavao, i jednom prilikom sam ga pokupio automobilom dok je čekao lokalni autobus. Ispričali smo se tokom vožnje do grada i u tom trenutku nije se moglo ničim naslutiti da će kasnije učiniti najgore i najteže. Vratio mi se taj poslednji razgovor u sjećanje kada je njegov kolega napravio to isto prije nekoliko dana.

Obojica su bila visokog obrazovanja, ali nikada poslije zatvaranja rudnika 2002. godine nisu dobili šansu da rade na nekom drugom mjestu. Na tom mračnom spisku žrtava tranzicije je i ime nekadašnjeg radnika ciglane Z.K. koji je izvršio samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne nemaštine u kojoj se našao nakon što je ostao bez posla.

Kada je samo mjesec ranije taj mladi čovjek, putem medija, ponudio na prodaju bubreg, niko njegov vapaj nije ozbiljno shvatio. Tada je izjavio da je potpuno svjestan koliko je teško živjeti bez bubrega, ali da je to njegov jedini izbor, a da bi oni koji su ga, zajedno sa ostalim kolegama, doveli u takav položaj, trebalo da se stide. 

Poslije istupanja na mnogobrojnim protestnim zborovima, bile su to njegove posljednje javno izrečene riječi. Nakon što mu nije uspjelo da proda bubreg, zaćutao je, a zatim se odlučio na najgore.

Vijest o tragičnoj smrti Z.K. potresla je radnike i u drugim beranskim kompanijama u kojima situacija nije tada bila ništa bolja nego u bivšoj ciglani.

Upravo u tom trenutku u nekadašnjoj fabrici papira Nova Beranka, uz strašan pritisak i lobiranja, neki do zaposlenih su potpisivali dobrovoljni raskid radnog odnosa za otpremninu od svega 330 eura.

Sudbina fabrike papira Nova Beranka zapečaćena je vrlo brzo prodajom papir mašina, koje su prenesene na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, razmontirane do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija prije toga.

Djelovi velikih mašina izvlačeni su specijalnim kranovima, jer su bile duge i do četdeset metara u komadu. Nakon toga i sve ostalo što je bilo iole vrijedno, nestalo je bez traga, a urušenim halama sada gazduje neko privatno preduzeće za reciklažu.

Imao sam priliku da sa poslednjim direktorom prije privatizacije uđem u poslovne prostorije i napravim fotografije i video zapis o tome šta je ostalo od nekadašnjeg giganta. Čemer, tuga i jad. Mašine iz fabrike kože "Polimka“ bile su manje, i nije ih bilo teško razmonitari i prenijeti.

Na mjestu ove fabrike, sada se u jednom dijelu nalazi trgovački centar, dok u drugom, većem dijelu zgrade i fabričkog kruga, sve propada. I ova fabrika, matična firma andrijevičke kožne galanterije, tipičan je primjer pljačke bez kazne.

Vrijednim kožarskim mašinama ni poslije mnogo godina nema traga.Nedaleko odatle, iz bivše fabrike za protektiranje guma, izvlačeni su i bakarni kablovi iz zidova. Šta se dešavalo sa fabrikama, objašnjeno je u izvještaju o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) odavno objavila.

Novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, već samo da djelove imovine prodaju i unovče, dok su na ostatak stavljali hipoteke za kredite koje nisu vraćali.Vrlo lagano i skoro napamet, mogao bih proći ovako preko čitavog sjevera.

Poenta priče je u tome da je u industrijskom pogledu Berane vraćeno dva vijeka unazad, a da je bez posla ostalo skoro deset hiljada radnika. Toliko i u Bijelom Polju, a moglo bi se lako sračunati koliko tačno i na čitavom sjeveru.

Ali nigdje nema statistike koliko njih se nije snašlo u tranziciji i koliko ih je završilo kao onih sedam beranskih radnika Rudnika uglja. Jasno je meni da lamentiranje više ne vrijedi, jer ne može ništa da se promijeni. Nisam, međutim, za to da se stvari prepuste zaboravu.

Da se amnestiraju privredni kriminalci, tajkuni i lopovi. Da niko nikada ne odgovara za te zločine. Upravo zbog toga, ne zbog bilo kakvog revanšizma, već zbog razvijanja kulture sjećanja, zbog svih uniženih i otjeranih u bijedu, zbog onih koji su tragično skončali život, kao ovaj slučaj od prije nekoliko dana, kada bude rekonstruisan centralni trg u Beranama, što je u planu, kandidujem da ponese naziv "Trg žrtava tranzicije“.