- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Zanimljivosti
30. 06. 2025.
07:32 >> 07:29
Tradicionalni mlinovi odumiru, samo jedan obnovljen
Na sjeveru Crne Gore, pa i šire, postoji još samo jedan moderno izgrađen mlin u kojem se žito melje na tradicionalna način, dok onih starih, takozvanih vodenica, u Gornjem Polimlju ima svega nekoliko sačuvanih.
Nezapaženo i daleko od očiju javnosti, stanovnik beranskog sela Dapsiće Radomir Cimbaljević, izgradio je još prije deceniju malu elektranu i svoj lični mlin na prirodni način mljevenja, uz pomoć dva kamena stara možda i preko stotinu pedeset godina.
Elektranu koja proizvodi dovoljno struje da pokreće mlinsko kamenje napravio je najprije za sebe, jer je i sam uzgajivač organskih žitarica, a onda su počeli, u nedostatku tradicionalnih mlinova, svoje žito na mljevenje da donose drugi poljoprivrednici iz limske doline, sve do Bijelog Polja.
„I ne samo iz limske doline. Dolaze mi poljoprivrednici iz drugih djelova Crne Gore. Imam jednu stalnu mušteriju iz Zete. Dolaze mi mušterije i iz pograničnih gradova iz Srbije, pročulo se za moj mlin. Sve u svemu, posla ima toliko, da svaki dan budem do kasno naveče u mlinu“ – ispričao je Radomir za Portal RTCG.
Ovaj vrijedni čovjek nije ni tajkun niti su mu pare prekipile da ne bi znao šta sa njima da radi pa ih ulaže u malu elektranu, već sasvim običan poljoprivrednik koji je, kako kaže, želio da spoji tradicionalne vrijednosti i iskustva sa savremenim tehnološkim dostignućima.
Nekad je na malenoj Dapsićkoj rijeci postojalo čak šesnaest vodenica potočara koje su, koristeći vodnu energiju, zrna pšenice, kukuruza, ječma, raži i heljde pretvarale u brašno. Sve su one, uglavnom, radile punim kapacitetom, jer se svojevremeno u ovim krajevima pravio hljeb isključivo od žitarica koje su uzgajane na plodnim oranicama vrijednih domaćina. Vrijeme je, međutim, učinilo svoje i svi ti mlinovi su prestali sa radom.
Poljoprivrednik iz sela Dapsići kod Berana ističe da vodenice poput njegove zadovoljavaju sve kriterijume za proizvidnju brašna vrhunskog kvaliteta.
„U ovom mlinu sto kilograma žita se samelje za tri sata. Električni mlinovi to urade znatno brže, ali kvalitet brašna nije isti. Ovdje se radi o posebnoj tehnologiji koja garantuje visok kvalitet. Sistem je tako podešen da se vodenički kamen okreće ustaljenom sporijom brzinom kako se žito prilikom mljevenja ne bi previše zagrijavalo. Uz to, takozvane trice se odvajaju posebno, tako da dobijamo brašno koje u sebi nema nikakvih nepotrebnih sastojaka“ naglašava Cimbaljević.
Na sjeveru Crne Gore nekada je postojalo hiljade vodenica poput one koju je obnovio Beranac Radomir Cimbaljević. Bilo je mnogo inicijativa za obnovu nekih od njih, ali je jedino Radomiru pošlo za rukom da spoji tradiciju i savremene tehnologije, a da ne izgubi na kvalitetu.
I poljoprivredni preduzetnik iz petnjičkog sela Vrbica, Avdul Adrović, veliki proizvođač organskih žitarica, ispričao je za naš portal kako već deset godina ima projekat za izgradnju malenog mlina na vodeni pogon, koji bi istovreno proizvodio i struju za potrebe mlina i eko restorana, ali da nije obezbijedio sredstva za tu ideju.
Od tradicionalnih vodenica vremenu su odoljela još samo tri mlina u selu Trešnjevo, kod Andrijevice, čije kamenje još uvijek pokreće voda sa Rakovačkog vrela. Ove vodenice opstale na vrhu sela, na čak hiljadu metara nadmorske visine. One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića.
Nekada je, kako pričaju stariji mještani, tu bila i četvrta vodenica, bratstva Čukića, ali se ona odavno urušila i preselila u prošlost.
Seljani tvrde da je upravo Rakovačko vrelo privuklo Trešnjevce da prije nekoliko vjekova nasele taj prostor, da tu formiraju jaka gazdinstva i organizuju život. Oni pričaju da je to vrelo oduvijek bilo njihova voda života, koja je pokretala mlinove i natapala oranice u prečniku od preko dva kilometra.
Mještani navode, međutim, da vodenice na Rakovačkom vrelu ni izbliza ne rade kao nekada. Kažu da samo rijetki Trešnjevci dođu da samelju brašno, i da se na prstima mogu prebrojati oni koji su ostali vjerni tradicionalnim djelatnostima.
Takozvanih čuvara mlinova i tradicionalne proizvodnje, koja je u razvijenom svijetu trend, ipak je premalo. Tek tri preživljavju u Trešnjevu, jedna u Beranama, jedna obnovljena u Dapsiću kod Berana, i planovi za izradnju još jedne u Vrbici, od ko zna koliko vodotoka na tom području i stotine mlinova na njima u ne tako davnoj proščosti.
Ali su zato vode na sjeveru napali su tajkuni koji gradnjom malih elektrana remete i vodotoke i izvorišta rijeka u Gornjem Polimlju. Potpuno organsko, mljeveno na taj način, i atraktivno upakovano, takvo brašno od svih vrsta žita, bilo bi, sasvim sirugno, prava atrakcija u ljetnoj sezoni, koja na sjeveru ne traje dugo.
Turistima, kako domaćim a još više stranim, sigurno je privlačnije sjedjeti negdje pored nekog mlina i eko restorana, nego gledati male hidroelektrane.
Коментари0
Остави коментар