Tufik Softić

Povratak tradiciji

Sačuvati stare i izgraditi nove mlinove, šansa za sjever

Obnavljanje starih vodenica ili izgradnja novih u kojima se na tradicionalan način, na kamenu, melje žito, potaje polako trend na sjveru, na teritorijama opština Berane, Petnjica i Andrijevica.

Petnjičanin Avdul Adrović, poznat odavno kao najveći proizvođač organskih žitarica i drugih poljoprivrednih proizvoda u Crnoj Gori, rado bi, kaže, svoj dugogodišnji rad krunisao izgradnjom mlina na prirodni pogon i malenog eko restorana.

 Za ovaj projekat su mu, objašnjava, potrebna značajna sredstva, koja sam ne može da obezbijedi.

 On za Portal RTCG priča da je nekada bilo stotinu mlinova u Petnjici, od kojih ni jedan nije sačuvan.

 „Imam ja sve uslove na svom domaćinstvu i silose kao u Vovjodini, ali sam mislio da napravim i obnovim jedan mlin gdje bih mljeo žito na prirodni način. Tu bih napravio i malu centralu koja bi zadovoljila moje potrebe za strujom za mlin i eko restoran, i napravio i malene kućice, takozvane bungalove za one koji bi htjeli da tu prespavaju“, priča Avdul.

 Ovaj vijedni čovjek je namjeravao da time svoje veliko gazdinstvo pretvori i u takozvano turističko domaćinstvo.

 „Nisam ja namjeravao da pravim neki veliki restoran, već nešto sasvim malo, odmah pored mlina. Toliko da tu mogu da se probaju domaći proizvodi od mojih, organskih žitarica. Pita od heljde, kačamak od organskog brašna. I sve to na stotinu metara pored magistralnog puta, na mom imanju“priča Adrović.

 Ni u kom slučaju Avdul ne želi da prestane da se bavi proizvodnjom alternativnih organskih žiratica, ali bi volio da kompletira svoje gazdinstvo sa ponudom domaćih proizvoda stranim i domaćim turistima, kojih je, ovoga ljeta se to posebno pokazalo, sve više.

 Ideju da napravi prirodni mlin sa malom elektranom za svoje potrebe, njegov kolega Radomir Cimbaljević iz sela Dapsići kod Berana, uspio je da realizuje.

Već čitavu deceniju, nezapaženo i daleko od očiju javnosti, ovaj čovjek posjeduje svoju malu elektranu i svoj lični mlin na prirodni način mljevenja, uz pomoć dva kamena stara možda i preko stotinu pedeset godina.

Elektranu koja proizvodi dovoljno struje da pokreće mlinsko kamenje napravio je najprije za sebe, jer je i sam uzgajivač organskih žitarica, a onda su počeli, u nedostatku tradicionalnih mlinova, svoje žito na mljevenje da donose drugi poljoprivrednici iz limske doline, sve do Bijelog Polja.

„I ne samo iz limske doline. Dolaze mi poljoprivrednici iz drugih djelova Crne Gore. Imam jednu stalnu mušteriju iz Zete. Dolaze mi mušterije i iz pograničnih gradova iz Srbije, pročulo se za moj mlin. Sve u svemu, posla ima toliko, da svaki dan budem do kasno naveče u mlinu“ – ipsričao je Radomir za Portal RTCG.

Ovaj vrijedni čovjek nije ni tajkun niti su mu pare prekipile da ne bi znao šta sa njima da radi pa ih ulaže u malu elektranu, već sasvim običan poljoprivrednik koji je, kako kaže, želio da spoji tradicionalne vrijednosti i iskustva sa savremenim tehnološkim dostignućima.

Nekada je u Gornjem Polimlju i na pritokama Lima bilo na stotine mlinova, a još uvijek su opstala i rade četiri mlina u selu Trešnjevo, kod Andrijevice, čije kamenje pokreće voda sa Rakovačkog vrela.

One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića.

Stanovnici ovog andrijevičkog sela ističu da su Rakovačko vrelo i njihove vodenice posjećivali brojni turisti, pisci, putopisci, umjetnici, znani i neznani. Prisjećaju se da je ovdje dolazio i Mihailo Lalić, koji je rođen u susjednom selu Trepča.

“Lalić je ovdje često boravio. Divio se ovoj vodi i pretakao je u svoja književna djela. Tako je Lalić ovjekovječio ovo mjesto. On je u svojim djelima nagovijestio ovu tišinu, ukazujući na vječite seobe i podjele koje, nažalost, i danas traju” – pričaju mještani.

Umjesto starih mlinova, vode na sjeveru odavno su napali tajkuni koji gradnjom malih elektrana remete vodotoke i izvorišta rijeka u Gornjem Polimlju. Upravo su mnoge od sadašnjih malih elektrana na području Berana i Andrijevice, napravljene na rijekama gdje je nekada bilo desetine starih mlinova.

Ovogodišnja rekordna ljetnja turistička sezona u planinama pokazala je da je za turiste privlačnije sjedjeti negdje pored neke malene i bistre rijeke, pored nekog mlina i eko restorana, nego gledati male hidroelektrane.

Ako smo se već pokazali kao „šampioni“ u uništavanju prirodnog, lijepog i starog, država se sada mora probuditi i pomoći sve one koji imaju želju da sačuvaju i obnove mlinove, da proizvode ekološku i ogransku hranu. Poljoprivreda i turizam kao šansa za razvoj sjevera ne smiju biti samo deklarativna priča.