B.Bu. [ Politika.rs ]

"KAO VASPITNO SREDSTVO"

Pisano ispovijedanje grijeha kao dio svakodnevnog života u Japanu

U Japanu, kao vaspitno sredstvo, postoji običaj da radnici, studenti i đaci koji su napravili neki prekršaj napišu tekst u kojem izražavaju kajanje i obećavaju da više nikada neće napraviti istu grešku.

Dublje uranjanje u život u Japanu donosi susret s mnogim kulturnium formama koje su neprimjetne gledano spolja ili tokom putovanja i kraćeg boravka u zemlji.

Jedna od njih je tzv. „refleksivni“ ili „introspektivni“ sastav, široko zastupljen, ali u redovnim uslovima strancima obično nepristupačan pisani žanr u kojem se preispituju sopstvena savjest i postupci i putem kojih se na određenu adresu upućuju izvinjenje i obećanje da se isti prekršaj ili nesmotrenost neće ponoviti.

Sam čin preispitivanja sopstvenog razmišljanja i djela vjerovatno je star koliko i čovječanstvo, a koncept samorefleksije kao filozofskog postupka bio je prisutan još u starogrčkoj misli.

Ni medijum pisane izjave ili ispovijedi u kojoj se autor vajka i kaje takođe nije nov, ali dok je on u zapadnim kulturama imao primjenu u politici i religiji, u Japanu je prisutan i u školama i preduzećima, što znači da ga tradicionalno upražnjavaju svi slojevi stanovništva, uključujući tu i djecu.

Introspektivni sastavi, dakle, u toj dalekoistočnoj zemlji se pišu u firmama, ali i na fakultetima i u školama ako nastavnik to zatraži, i predaju nadređenima i profesorima, odnosno, mentorima. Tipično, njihovi pisci su zaposleni koji su napravili greške u radnom procesu, izazvali manju nezgodu i/ili nanijeli određenu štetu preduzeću koje ih zapošljava i studenti i đaci koji nisu predali domaći zadatak, koji su varali na ispitu, često kasne ili imaju puno izostanaka. Po pravilu, sastavljaju ih i optuženi za učešće u tuči ili za maltretiranje kolega ili školskih drugova.

Često autori su i lica koja su na neki način prekršila zakon i žele da upute izvinjenje oštećenom ili njegovoj porodici. To se, na primjer, naročito odnosi na vozače koji su prouzrokovali manju saobraćajnu nesreću, pijane osobe koje nisu platile taksisti ili tinejdžere koji su izvršili krađu u samoposlugama. Uglavnom se podnose nakon lakših prekršaja i nezgoda gdje se ne zahtijeva zatvorska kazna, mada se javljaju i kao dio odbrane za teže zločine kada se sudu želi staviti na znanje da se optuženi kaje i izdejstvovati blaža kazna.

Od đaka u Japanu se ponekad traži da napišu kraći tekst u kojem se izvinjavaju za prekršaj koji su napravili i obećavaju da isti nikada neće ponoviti

Introspektivni sastav kao moralni žanr
U samorefleksivnim sastavima, pored žaljenja, obično se navode uzroci i okolnosti koje su dovele do greške ili prestupa, odnosno, objašnjava kako je do njih došlo. Pri tom se očekuje da pokajnik pokaže određeni uvid u svoje karakterne mane, kao što su, recimo, lijenost, nepažljivost ili nedostatak istrajnosti i ličnog integriteta, a u slučaju da je riječ o propustu u radnom procesu ili proceduri, i razumijevanje u vezi toga šta je trebalo da učini da ne bi došlo do nezgode ili štete koju je izazvao. Drugim riječima, poželjno je izraziti svijest o tome do kakvog poremećaja je dovelo sopstveno aberantno, nedolično ponašanje i u čemu se sastoji sopstvena odgovornost.

Naravno, neizostavni dio takve ispovijedi je iskreno izvinjenje nadređenom pojedincu i kolektivu u cjelini. Mnogi Japanci, međutim, ističu da je više od izvinjenja, koje može da se ispiše lako i po automatizmu, važno unijeti konkretan način na koji će se ispraviti problematično ponašanje – detaljanim opisom metoda na koji će se otkloniti rizik od ponovne greške se izbjegava opasnost da tekst zazvuči kao da je napisan reda radi i obezbjeđuje autentičnost. Štaviše, upravo su doprinos poboljšanju ponašanja i unapređenju ličnosti, te sprječavanje budućih problema i incidenata osnovne svrhe introspektivnog sastava. U tom smislu, od esencijalnog značaja je čvrsto obećanje da se isti prestup ili nepažnja više nikad neće ponoviti.

Japanski komentatori, među kojima su mnogi prosvjetni radnici i rukovodioci raznih nivoa u preduzećima, takođe naglašavaju da kada oštećena strana ili određeni društveni autoritet prime takav pokajnički dokument to praktično znači prihvatanje izvinjenja, ali da nakon toga grešnika koji ga je podnio očekuje duga borba da povrati izgubljeno povjerenje i dokaže da se promijenio.

Univerziteti u Japanu traže od studenata koji su zakasnili na prijemni ispit ili došli bez registracionog broja da napišu tekst u kojem objašnjavaju zašto su to učinili i šta će u budućnosti preuzeti da se slični propust ne ponovi
Kuriozitet je da je upravo zasnovano na ovom razmišljanju veliku popularnost i mjesto u kolektivnom sjećanju Japanaca zauzela serija reklama za energetski napitak sa početka devedesetih godina prošlog vijeka koja opominje da i majmuni mogu prosto da se zamisle nad sobom nakon što učine nešto loše, ali da je samo čovjek taj koji to lično preispitivanje može da iskoriti za promjene u životu.

Kultura moraliziranja i samopreispitivanja
U Japanu postoje priručnici koji podučavaju kako dobro napisati formalna pisma i poruke – oni ponekad sadrže i uputstva vezana za sastavljanje učtivog i ubjedljivog introspektivnog sastava. Moguće je naći knjige i veb-sajtove koji su isključivo posvećeni tom moralnom žanru. Mada je u prošlosti često bio dug nekoliko strana, on se danas često svodi na samo nekoliko sadržajnih i jasnih rečenica.

Samorefleksivni sastav je dio šireg mozaika didaktičkog propovijedanja ili zagovaranja morala u Japanu kakav ne postoji u evropskim državama, a koji obuhvata i predmet „moralno vaspitanje“ u školama i stalna upozorenja na javnim događajima i u prevozu na obzir i razumijevanje za druge i na održavanje reda i mira.

Kultura preispitivanja sopstvenih djela i ponašanja, koja ima porijeklo u konfučijanskom idealu moralnog usavršavanja i izgradnje karaktera, vidna je i u tzv. „introspektivnim sastancima“, koje Japanci održavaju nakon obavljenog posla ili prezentacije na poslovnoj ili naučnoj konferenciji i na kojima debatuju o tome zašto nije ostvaren postavljeni cilj ili zašto izvještaj koji su podnijeli nije bio dobro primljen. Ponekad, prosto je riječ o tome kako nešto može biti urađeno bolje ili efikasnije.

Korisni instrument vaspitanja?
Mnogim strancima koji su neupućeni ili nenaviknuti na ovaj kulturni fenomen introspektivni sastavi čine se izlišnim opterećenjem i, u najboljem slučaju, djelom mreže pretjeranog moraliziranja i stalnog opominjanja u Japanu koja guši lične slobode i incijativu, a u najgorem, praksom koja je slična komunističkom dekoru kineske Kulturne revolucije – iznuđenim priznanjima i javnom samounižavanju.

I, zaista, introspektivni sastav može biti i instrument zlostavljanja i javnog sramoćenja. Poznati su slučajevi u kojima su nastavnici maltretirali članove školskih kružooka, orkestara ili timova koji su bilježili ložije rezultate od druge djece da pišu introspektivne sastave u kojima sebe denunciraju kao bezvrijedne jedinke.

Jedan ekstreman primjer je tragedija iz 2005. godine kada je mašinovođa kompanije „Japanske željeznice – Zapadni Japan“, koji je zbog kašnjenja u vožnji i nepreciznog zaustavljanja na stanicama bio više puta kažnjavan i prisiljavan da danima piše desetine pokajničkih traktata, smatra se, posramljen i u strahu od sljedeće kazne, u nastojanju da nadoknadi zaostajanje, ušao u oštru krivinu, a da nije smanjio brzinu i tako izazvao katastrofalnu nesreću u gradu Amazakiju u kojoj je život izgubilo 107 ljudi.

Ipak, u zemlji, koja nakon mnogo decenija vesternizacije i dalje zadržava konfučijanske etičke nazore i akcenat na moralnom odgoju, introspektivni sastav, iako u opadanju, opstaje kao koristan instrument vaspitanja koji djeluje tako da povisi svijest pojedinca o sopstvenom ponašanju i obaveže ga na poboljšanje. On služi i da ponovo uspostavi poljuljane ili pokidane veze sa okolinom, a kada je nešto duži on, praktično, sam po sebi funkcioniše i kao lakša kazna.