L.V.

Petrović: San mi je da u Budućnosti završim karijeru, klub može da se digne na veći nivo

Dešavanja oko Fudbalskog kluba Budućnost su aktuelna tema ovih dana, a jedna od legendi kluba, proslavljeni fudbaler, kasnije i trener Željko Petrović, bio je gost Jutarnjeg programa TVCG, gdje ga je ugostio naš kolega Vlado Jovićević.

Razgovor sa Petrovićem je upravo počeo sa Budućnosti i završio se pričom o podgoričkom klubu.

"Drago mi je što si pomenuo Budućnost, bez nje ne bih ni pošao u Dinamo. Ona nam je dala sve. Prve korake, to je nešto što smo najviše voljeli i svima nam je san bio da igramo za Budućnost, niko nije razmišljao da uzme pare ili ne znam što. Poslije se to razvilo kako napreduješ kao igrač, ali zbog Budućnosti koja nam je sve dala - ne samo meni, nego brojnim legendama - to je nevjerovatno koliko je igrača napravila naša Budućnost", kazao je on.

Petrović se osvrnuo i na spornu "proslavu" stogodišnjice kluba.

"Nikada ne treba zaboraviti igrače, žao mi je što mnogi nisu pomenuti na stogodišnjicu kluba, jer je tu bilo legendi i legendi. Kako god obrnemo i okrenemo, Slavko Vlahović je legenda, recimo, skoro 500 utakmica u prvoj ligi. Da su rekli 500 puta moraš da dođeš da gledaš - preskočio bi neku. Od Dragana Šakovića, Miša Folića, Milana Rogošića... to treba da se čuva, da se gaji, da to ime nikad ne iščezne iz FK Budućnost."

Imao je i svoju viziju kako je klub mogao da oda priznanje legendama koje su sa strane dolazile u Podgoricu i ostavile trag.

"Nije trebalo zaboraviti ni strane trenere koji su ostavili trag - Gojko Zec, Špaco Poklepović, Josip Kuže, Marko Valok — to je trebalo malo bolje. Bilo bi ljepše i klub bi bio veličina, da smo pozvali nekoga od familije, recimo Poklepović, Kuže, i uručili plaketu zahvalnosti. I onda oni šire tu ljepotu i veličinu kluba i van granica Crne Gore. To su mali trikovi koje u inostranstvu rade puno bolje. Nećemo biti živi kada bude 200 godina, možda tada bude bolje."

Pomenuo je i želju da se vrati u klub gdje je sve počelo.

"Ja bih najsrećniji bio kad bih u Budućnosti završio karijeru, ali kako ja hoću - za dobrobit kluba. Mene niko ovdje ne može ubijediti da ne možemo. Ne može me ubijediti da ne možemo dignuti klub na veći nivo. Ali za sve ti treba vremena. Izvesti mlađu generaciju, istrpjeti neke poraze, ali ih pripremiti za nešto što treba da traje četiri, pet godina. Siguran sam u to. Najsrećniji bih bio kad bih tu imao neki projekat koji bi ostao iza mene. To je puno posla - od akademije, kadeta - da se napravi jedna struktura koja će Budućnosti donijeti benefite od pravljenja igrača, i da igrači odavde odlaze, i samim tim reprezentacija Crne Gore. Sad će vjerovatno da bude ‘evo ga ovaj Holanđanin’. Ne gledajte Engleze, Njemce, mi ne možemo da kupujemo kao oni. Gledajte zemlje koje su pravile. Jedna amaterska zemlja bankara i konobara pa je dostigla nivo da ih nije lako dobiti. A mi, koji smo fudbalska zemlja - ovdje su najveći talenti na prostoru bivše Jugoslavije: fudbal, košarka, rukomet, vaterpolo, sve - nema struke, nema rada. Žao mi je što ovo moram da kažem, uvrijediće se neko, nisam personalno mislio na nikoga. I treneri treba da idu, da nauče jezike, da vide nove metode, uprava da da malo više vremena da se to implementira. To je jednostavno".

Petrović je kazao i da mu je bilo drago kada je vidio da se ime Miodraga Božovića pominje za trenera kluba.

 "Ja kad sam vidio Miodraga Božovića kao kandidata za trenera Budućnosti, veliko mi je srce bilo. To je jedan čovjek iz kluba - persona, ponašanje, znanje, reputacija. Nemam ništa protiv Lalatovića, neka bude 15 puta prvak, ali to su ipak naši ljudi. I tako svi naši koji su nešto naučili treba da se vrate ovdje, da ostave nešto generacijama. Ali zavisi od uprave, od ljudi koji vode klub - da li oni to hoće ili neće".

Na kraju ostaje nada da će jednog dana preuzeti klub.

"Daj bože, to bi mi bio san. Da vratim nešto klubu - dao mi je klub samo ime, i tu sam zahvalan. I da nešto ostavimo klubu. Kad ostane struktura i sistem, poslije ide automatski. Kao Holanđani."

Osim priče o Budućnosti, Petrović se prisjetio i Mundijala 1998. godine, gdje je bio starter na sve tri utakmice, jednom čak i u timu kola — ali i njegove žali što u toj reprezentaciji nije bilo mjesta za Anta Drobnjaka.

"Najžalije mi je to. Fudbal je ponekad surov. Anto Drobnjak je bio prvi strijelac Lensa i francuske lige, prvak sa njima i nije išao - to mi je tako teško palo. Čuo sam to noć prije, ali nisam mogao da ga zovem, jer sam možda pogrešno čuo, možda nije tačno. Anto i ja smo bili kolege i bili smo super. Ante, Savo Milošević i Darko Kovačević. Peđa Mijatović, koji je bio srebrna kopačka, a koji je igrao naprijed. On i Dejan Savićević su trebali da osvoje Zlatnu loptu. Dva najveća velikana. Za Anta mi je bilo toliko žao, jer stvarno - čovjek je zaslužio. Ali toliko je igrača bilo... ja nikada u životu nisam igrao beka, sem u Budućnosti i reprezentaciji. Svuda sam igrao - osmicu, desetku, sedmicu, jedanaestku, bliže golu - ali dođem u reprezentaciju i stave me na beka. Jer gdje ću da se guram tamo - Jugović, Dejo, Piksi. Tako na beka, i zalomim tamo, a Peđa mi kaže: ‘Neka, kumara, ne pokazuj da znaš da igraš da te ni sa beka ne maknu.’ Tu mi je žao Anta. Ali kako ste sami rekli - šest igrača Budućnosti".

 Petrović je završio svoju kuvajtsku priču u Kadsiji, dosta uspješno, a sljedeća stanica u njegovoj karijeri je Al Dafra iz Abu Dabija. Za našu televiziju govorio je o duelima sa Nebojšom Jovovićem.

"Kad sam došao u Kadsiju, bili smo drugi otpozadi, a završili smo treći. Imam dva polufinala i dva finala, nisam imao sreće. Nebo Jovović je napravio sjajan posao - uzeo je dva kupa i prvenstvo. Mi smo jedini tim koji ih je pobijedio. Nebo je jedan gospodin i u porazu i u slavlju, uvijek je bio takav. Potiče iz edukovane familije i to mu je preneseno, kad on osvoji - isto kao da sam ja osvojio. Družili smo se. Kad izgubim, barem da izgubim od naših. Bio sam tamo sa Acom Neodovićem koji mi je puno pomogao. Igrao sam finale Lige šampiona Zaliva, a rekli su mi kad sam došao da stavim U21 ekipu da ispadnemo odmah. Igra Al Itifak sa pet-šest igrača iz Premijer lige, Verati koji prima 15 miliona u Al Arabiji u Kataru. I onda su rekli: 'Šefe, ako može samo sa mlađima', ali sam rekao - dolazim iz Crne Gore, mi se nikad nismo predavali. I došli smo do finala Lige šampiona i poraženi smo u 96. minutu."

U Emiratima ga čeka klub drugačijeg koncepta.

"Sad idem u Emirate, druga strategija, drugi klub. Ekipa koja je ušla u prvu ligu. Tamo ima sedam ekipa koje su uvijek u vrhu, a ostaje sedam sa kojima se boriš za opstanak. Malo i parovi da se potrefe da bi dobro krenuli, ali sam siguran da ćemo, ako dobijemo vrijeme, i tamo napraviti ozbiljan rezultat."

Ekipa Holandije je osvojila U19 prvenstvo, ali za Petrovića to nije bilo iznenađenje. Osvrnuo se i na našu reprezentaciju.

"Za mene titula Holandije nije iznenađenje. Da pohvalim naše momke koji su ostvarili nevjerovatan uspjeh. Izboriti učešće među sedam reprezentacija - jer je Rumunija bila domaćin - to je nevjerovatan uspjeh. Bilo je teško. Prvo, falili su Adžić i Bulatović, dva igrača koji su top u generaciji. Ali to je drugi nivo tamo. Brzina, tehnika, primanja... Ne bih naše želio da podcijenim. Kad bi svake godine samo bili prisutni, i to bi bio nevjerovatan uspjeh. Drago mi je da se organizovala Akademija. Ovdje kod nas u Crnoj Gori često kažu: ‘A ne može, a ti ne znaš, a nije to tako’. Može. Možda ne kao u Holandiji, ali može duplo bolje nego sad. Sad napraviš bolje, pa od toga još bolje - pa će biti nešto za sedam, osam godina".

Prisjetio se i svojih početaka, tranzicije sa malog na veliki fudbal, ali i služenja vojnog roka.

"Prvo me Gano Ćerić poveo ispred Bajice, i onda sam bio najbolji strijelac na turniru u Budvi. Odigrao sam još pet-šest utakmica, jer sam ja bio u godištu da nisam mogao da igram za omladince. Potpisao sam ugovor i odmah otišao u vojsku. Zamisli sad ove da odu u vojsku u Kraljevo, tenkista - da šest mjeseci pucaš, rovove kopaš i da nose one čizme velike. Ne bi mogli - nema interneta."

Bilo je riječi i o FIFA-inom Svjetskom klupskom prvenstvu, koje Petrović vidi kroz dvije prizme - komercijalnu i onu mnogo ozbiljniju: nebrigu o zdravlju igrača.

"Mislim da je ovo komercijalno dobro, ali tragedija i masakr za fudbalere. Niko više ne razmišlja o igračima, o njihovom zdravlju. Igraju engleski klubovi po 70 utakmica, plus reprezentacije, i sad igraš još ovo prvenstvo. A pripreme kreću za manje od dvije nedjelje. Ovo je katastrofa za igrače. Voljni momenat nije kao na Mundijalu, jer se boriš za državu. Sve je postalo komercijala, igra se za sponzore. Prvo treba da se gleda zdravlje igrača. Ali ovo će da se nastavi. Idu budžeti veći, vidiš da hoće da se pravi nova liga, da se unište nacionalna prvenstva. Te fudbalske fukare, što im je malo da troše 100 miliona - nego bi 300. Oni bi sad da unište kompletne istorije - Torine, Đenove, Tventea - da bi išli Milan, Ajaks, Real, Barselona... A sport treba da ostane sport".