Duško Kovačević

Četvrti red za legende

Digla se velika galama oko proslave sto godina Fudbalskog kluba Budućnost (doduše, brzo je i stala). Jubilej je protekao kao u najgorim košmarima — poručili su ,,varvari", navijači Budućnosti, a mnoge bivše legende 'plavo-bijelog kluba pod Goricom' oglasile su se u uvrijeđenom i rezigniranom modu.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Kao što znate povod je naizgled infantilan i banalan — ko je u kojem redu sjedio, ko je 'ispoštovan', a ko nije. Reklo bi se tipična crnogorska ili balkanska orgija kompleksa i taštine. Ali da li je to baš tako i ima li u tome mjesta negodovanju i frustraciji? Ipak, svečanosti ovakvog tipa, u kojoj god kulturi se organizovale, podrazumijevaju da red sjedjenja odražava respekt i uvažavanje prema zvanicama. U suprotnom, zašto postoje timovi koji vode računa o zvaničnim običajima i uzusima — o protokolu.

Ista je stvar i sa diplomatijom — svaki činovnik, gost ili domaćin ima svoje mjesto u koru, redu za rukovanje i za stolom za razgovore. Međutim, neodgovorno je i neubjedljivo kada vodeći ljudi glavnog grada peru ruke od propusta (da li skandala?), prebacujući krivicu na druge — u ovom slučaju na protokol i FK Budućnost. Ljude u protokolu odnosno rukovodeći kadar Budućnosti nije birao nitko drugi do sveti oci grada u partikularno-feudalnoj raspodjeli preduzeća i ustanova Podgorice.

Dakle, u svečano-oficijalnim predstavama oduvijek se vodilo računa gdje ko sjedi i to je u prirodi svakog kolektiva — čovjek kao biće stalno je u grču takmičenja, neutaživo željan priznanja i aplauza. Blaženopočivši patrijarh Pavle govorio je da ćemo i na onom svijetu ići u razrede i boraviti u redovima bližim ili daljim od Gospoda, u zavisnosti od vrlina koje smo stekli za života. I zaista, sramota je da su Tonko Miročević i Brano Milačić potisnuti u četvrti red, a da su političari i njihovi partijski epigoni zauzeli prvu liniju u izlogu ovog sportskog jubileja — i to treba da kaže neko poput mene, ko je glasno podržao garnituru koja danas vodi Podgoricu.

I za kraj biću krajnje ličan. Ovo me podsjetilo na otvaranje nove zgrade Crnogorskog narodnog pozorišta 1998, u doba Đage Mićunovića i Radmile Vojvodić, koji su dobili zadatak da partijsko-ideološki i ždanovski osmisle scenu nacionalnog teatra. Iako mi je otac bio dugi niz godina prvak CNP-a, iako je moj rođeni stric decenijama sakupljao ogromnu arhivsku građu vezanu za pozorišni život Crne Gore — niko iz moje porodice nije dobio pozivnicu za otvaranje pozorišta, makar to bio i posljednji red stolica. Naravno, kao što je to bivalo u Đaginim farsama i lakrdijama — u prvim redovima su sjedjeli nepismeni političari, tranzicioni biznismeni, ovdašnji kriminalci i mnoštvo režimskih konkubina. Moja porodica bila je ljuta i potištena. Sa pravom, čini mi se.