B.Bu. [ n1 ]

IZ UGLA PSIHOLOGA

Kako da razgovorom dobijemo ono što želimo

Tačno je da je ponekad pametnije ne komunicirati, posebno kada je očigledno da dijalog ne vodi nikuda. U određenim situacijama, previše insistiranja na razgovoru može samo produbiti konflikt, posebno kada druga strana nije spremna da sasluša ili konstruktivno učestvuje. Umjesto beskrajnih rasprava koje vode u frustraciju, ponekad je mudrije povući se, sačekati bolji trenutak ili jednostavno prihvatiti da neki razgovori nemaju smislen ishod.

Komunikacija je proces razmjene informacija, misli, osjećanja i ideja između dvije ili više osoba, bilo verbalno (govorom i pisanom riječju) ili neverbalno (izrazom lica, tonom glasa, govorom tijela).

Često se ne razumijemo zbog nekoliko faktora, a najčešći su jer svaka osoba ima svoj način razmišljanja, iskustva i pretpostavke koje utiču na to kako interpretira poruke, poruke su nekada nejasne, ljutnja, strah ili drugi emocionalni faktori mogu uticati na to kako čujemo i razumijemo druge, a prosto ljude često karakterišu i različiti stilovi komunikacije.

Dobra komunikacija zahtijeva pažnju, empatiju i sposobnost da se pojasni šta je neko htio da kaže, prije nego što donesemo zaključke, a Tomislav Kuljiš, osnivač Integralne tjelesne psihoterapije stručnjak za roditeljstvo, rani i lični razvoj objašnjava u razgovoru za Magazin kako da se još bolje razumijemo i komunikaciju učinimo ključnom za lagodan i jednostavan život.

Šta je srž dobre komunikacije?

Suština dobre komunikacije leži u međusobnom razumijevanju, a ne u nečijoj pobjedi. Mnogi ljudi pristupaju razgovorima sa željom da dokažu da su u pravu, umjesto da saslušaju i pokušaju da shvate drugu osobu u njenoj istini. Dobra komunikacija nije samo razmjena riječi, već proces u kojem oboje učesnika osjećaju da su viđeni, saslušani i uvaženi. Ako toga nema, nije važno koliko smo riječi razmijenili – komunikacija se nije zaista dogodila. Često u radu sa klijentima vidim koliko su ljudi nesvjesni sopstvenih komunikacionih obrazaca. Misle da govore jasno, ali zapravo ostavljaju prostor za nesporazume. Misle da slušaju, a u stvari čekaju svoj red da govore. Kada postanu svjesni ovih obrazaca, otvara im se potpuno novi svijet mogućnosti za kvalitetnije odnose.

Dobra komunikacija se temelji na jasnoći i preciznosti u izražavanju misli i emocija na način koji druga osoba može lako da razumije. Važno je da aktivno slušamo i da smo prisutni u razgovoru, da postavljamo pitanja i pokazujemo stvarni interesa za sagovornika. Ključna je empatija odnosno, sposobnost da razumijemo osjećanja i perspektivu druge osobe bez osude, kao i otvorenost i asertivnost odnosno iskazivanje svojih potreba i granica na nenapadan i nepovrjeđujući, ali odlučan način.

Koji je najčešći kamen spoticanja dobre komunikacije u savremenom svijetu? Ima li neke razlike kroz prošla vremena?

Jedno od ključnih pitanja savremenog doba je zašto, uprkos tehnologiji koja nas povezuje više nego ikada, sve više ljudi se osjeća usamljeno i da nije istinski shvaćeno. Najveći kamen spoticanja u komunikaciji danas je brzina života, preopterećenost informacijama i nedostatak pažnje. Ljudi su stalno izloženi porukama, notifikacijama, vijestima i sadržaju, ali rijetko kada su zaista prisutni u razgovorima. Nekada su razgovori bili intimniji jer su ljudi provodili više vremena u direktnoj interakciji, bez distrakcija. Danas često razgovaramo preko ekrana, sa puno manje neverbalnih znakova koji su ključni za razumijevanje tona, emocija i autentičnosti. Zanimljivo je koliko se mnogi ljudi  u komunikaciji plaše tišine, a zapravo je tišina ponekad važan dio razgovora. U njoj se krije prostor za samorefleksiju, za dublje razumijevanje i povezivanje. Nekada je bolje zastati, nego govoriti samo da bi se nešto reklo. Često ljudi tek u razgovoru sa psihoteraputom otkriju koliko može biti lijepo i korisno ako tokom razgovora zastanemo, ostanemo u tišini, doživimo se na neki novi način, napravimo prostor za samorefleksiju i čisto postojanje. Iz tog mjesta komunikacija se nastavlja u nekom ugodnom, konstruktivnom i pozitivnom smjeru.

Da li je nekada pametnije ne komunicirati ako je nemoguće ili se i to tretira kao svojevrsna komunikacija?

Tačno je da je ponekad pametnije ne komunicirati, posebno kada je očigledno da dijalog ne vodi nikuda. U određenim situacijama, previše insistiranja na razgovoru može samo produbiti konflikt, posebno kada druga strana nije spremna da sasluša ili konstruktivno učestvuje. Umjesto beskrajnih rasprava koje vode u frustraciju, ponekad je mudrije povući se, sačekati bolji trenutak ili jednostavno prihvatiti da neki razgovori nemaju smislen ishod. Tišina može biti moćan oblik komunikacije, jer u sebi nosi poruku o granicama, o zasićenju, o odluci da se ne ulazi u besplodne sukobe. Nekada je odsustvo odgovora jasniji signal od bilo koje izgovorene rečenice. Tišina, kada je svjesno izabrana, može biti alat za očuvanje mentalnog zdravlja i poštovanje sopstvenih granica pogotovo kada primijetimo da druga strana nije otvorena za razgovor. Ako razgovor vodi samo ka eskalaciji konflikta, ako druga strana uporno ne sluša ili koristi manipulativne taktike, tada je povlačenje često bolja opcija. Ne govoriti ne znači odustati, već mudro odabrati trenutak i način na koji ćemo se izraziti. Mnogi misle da moraju odmah riješiti konflikt, ali ponekad je najbolja odluka sačekati, dozvoliti emocijama da se slegnu i tek onda ponovo pokušati. Ali konstruktivnu tišinu trebamo razlikovati od durenja i pasivne agresije kada tišinom kažnjavamo drugu osobu što je u biti nastavak komunikacije kroz povređivanje.

Koji znak je siguran da je nemoguća dobra komunikacija i kada je tačka kada treba da kažemo sada je kraj?

Kada neko ne pokazuje nikakvu volju da vas sasluša, kada ne postoji ni minimum otvorenosti za dijalog, ili kada se svaka interakcija pretvara u sukob ili manipulaciju, to su sigurni znakovi da je nemoguća dobra komunikacija. Ako se poslije svakog razgovora osjećamo iscrpljeno, nepoštovano ili obeshrabreno, to je jasan signal da nešto nije u redu. Tačka u kojoj treba da kažemo 'sada je kraj' dolazi kada shvatimo da naš trud ne donosi nikakve promjene, da se vrtimo u začaranom krugu nesporazuma i da kontakt sa tom osobom kontinuirano narušava naš unutrašnji mir. Ponekad je jedina zdrava opcija povući se i usmjeriti energiju na odnose koji imaju potencijal za istinsku razmjenu i razumijevanje. Jasni znaci da dobra komunikacija nije moguća su i to ako se neko konstantno brani bez ikakve želje da vas sasluša, ako prebacuje krivicu ili izokreće vaše riječi, to su znakovi da razgovor ne vodi nikuda. Najvažnije je slušati sopstvene granice. Ako se iznova i iznova trudimo da uspostavimo zdrav razgovor, a druga strana to uporno odbija ili koristi komunikaciju kao oružje, tada je legitimno reći – dosta je. Ne moramo uvijek komunicirati, posebno ako komunikacija znači narušavanje sopstvenog mira. Komunikacija nije samo sposobnost da govorimo, već i vještina da osjetimo, čujemo, doživimo i vidimo drugu stranu, da jasno izrazimo emocije, potrebe i stavove, ali i da prepoznamo kada je pravo vrijeme da se povučemo, kada je bolje ćutati i saslušati, a kada trebamo biti asertivni, jasni i odlučni.