О. Зоговић

SJEVER CRNE GORE

Tragovima sova: Mamac za turiste, a mi tek da se upoznamo

Područja koja dijelimo sa susjednim zemljama puna su prirodnih bogatstava - šuma, ljekovitog bilja, krupnih zvjeri, ali i drugih životinja. Manje poznati predjeli mamac su za turiste, ali prvo trebamo upoznati ljude iz naše zemlje sa onim što imamo, kako bi to bolje čuvali.

Veličanstveni i teško-pristupačni planinski predjeli Crne Gore privlače sve više turista i posjeduju višestruke mogućnosti transformacije. Tipična poljoprivredna gazdinstava u ruralnim predjelima polako postaju važan dio turističke ponude, a akcenat se stavlja na životnu sredinu, atraktivnu predjele i kulturno nasljeđe, uključujući hranu.

Novinari iz Crne Gore i Srbije su početkom mjeseca posjetili pogranične opštine dvije zemlje: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Tutin, Sjenicu i Prijepolje i upoznali se sa turističkom ponudom seoskih domaćinstava i kulturnim nasljeđem, kao integralnim dijelom tog novog turističkog proizvoda.

Putovanje je realizovano u okviru "Hu Hu projekta: tragovima sova i drugih divljih vrsta", čiji nosilac je Centar za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) u saradnji sa Regionalnom turističkom organizacijom Sandžaka iz Novog Pazara.

Prvo odredište bio je Zavičajni muzej u Pljevljima, u kojem smo vidjeli veoma zanimljivu postavku "Putevima Homo sapiensa". Svojevrsno putovanje od praistorije do antike dalo nam je uvid o razvoju života u pljevaljskom kraju i oko pedeset hiljada godina fizičkog i duhovnog prisustva čovjeka u našoj najsjevernijoj opštini.

Kada sam na agendi vidio posjetu muzeju, obradovao sam se jer odavno postoji želja da iz prvog lica saznam nešto više o diatreti koja je pronađena u selu Kominima, gdje je smješten još uvijek većim dijelom neistražen rimski grad.

Kominska diatreta je jedna od malobrojnih potpuno sačuvanih u svijetu i predstvalja dragulj kulturne baštine. Na moju žalost, nismo je vidjeli, jer su potrebne specifične bezbjednosne procedure kako bi se taj luksuzni stakleni pehar izložio i za to je potrebno više desetina hiljada eura. Trenutno se čuva u muzeju, mimo očiju javnosti, a saznali smo da je u planu da se iznađu sredstva kako bi bila dostupna posjetiocima.

U blizini muzeja smještena je Husein-pašina džamija jedan od najvrijednijih spomenika orijentalne kulture na Balkanu, koja nas je oduševila arhitekturom i istorijom. Gradio je neimar Hajrudin koji je gradio i čuveni Stari most u Mostaru. Srećom, uspjeli smo da je na kratko posjetimo i zavirimo u njenu unutrašnjost.

Opštine koje smo posjetili su izuzetno bogato šumama, posebno četinarskim, ali i listopadnim koje se javljaju na nižim nadmorskim visinama. Ne oskudijeva ni u prostranim travnatim površinama (livade, pašnjaci, proplanci), koje zajedno sa šumama, i uz visoku vlažnost koja karakteriše područje, pružaju dobre uslove za pojavu velikog broja vrsta gljiva.

Sa aspekta bogatstva diverziteta gljiva na ovom području i njegove specifičnosti, kako kažu iz CZIP-a, značajno je prisustvo brojnih biljnih vrsta koje se smatraju tercijarnim reliktima, endemitima i subendemitima, kao što su petoigličasti bor molika (Pinus peuce), zatim bor munika (Pinus heildreichi) te pančićeva oporika (Picea omorica) i dr, pa na ovom prostoru rastu rijetke vrste gljiva koje su svojim načiom života isključivo vezane za navedene biljne vrste.

U opštini Pljevlja posjetili smo meandre Ćehotine, krivudanje rijeke od kojeg zastahe dah. A slično smo doživjeli kada smo u Srbiji posjetili meandre Uvca koji su bili kao šlag na toprit posljedenjeg dana posjete, kao i bjeloglavi supovi koji su nam bukvalno letjeli iznad glava.

Imali smo priliku i da se upoznamo sa prirodnim ljepotama u bjelopoljskoj opštini.

Jedan od bisera crnogorske prirode koji je tamo smješten je čuvena Đalovića pećina, koja nje zbog specifičnosti i ljepote stavljena pod nacionalnu zaštitu 1968. godine.

Zbog stanja u koje se danas nalazi, zbog ljudske nebrige, nismo virnuli u pećinu, ali smo zato smo vidjeli impozantnu klisuru i ljepoticu Bistricu, uz koju uzvodno ide staza od sela pa do manastira Podvrh, koji čuva oltar nagrađen na svjetskoj izložbi u Parizu u drugoj polovini prošlog vijeka.

Takođe, šetali smo po visoravni Štedim na kojoj se nalazi Hu Hu staza koja spaja Crnu Goru i Kosovo a u samom podnožju, gdje je u toku izgradnja žičare. Na Štedimu su mnogobrojni katuni, karakteristični po krovovima obloženim travnatim busenovima radi izolacije.

Posjetili smo i Pešter u Srbiji - najveću visoravan na Balkanu. Travnato prostranstvo kojem se ne vidi kraja i talasasti slojevi okolnih brda pravi su odmor za oči. Tamo smo vidjeli i nešto za neobično - hranilište za bjeloglave supove.

U ograđenom prostru za lešinare su ostavljeni leševi krava, koji izgledaju sablasno. Nažalost, supove tog dana nismo vidjeli, očigledno su već bili na gozbi, ali smo iskoristili slobodno vrijeme da sa vrha Trojan ispratimo zalazak sunca i vidimo Pešter kako tone u mrak.

Domaćini u Srbiji htjeli su da nas upoznaju i sa kulturno-istorijskim nasljeđem, pa su se na našoj ruti našla i dva manastira - Crna reka i Mileševa.

Vrijedni i ljubazni domaćini

Seoska domaćinsta u turizmu vide način za zaradu i šansu da ostanu na svojim imanjima. Država mora da ovbrati pažnju na njih, jer je potencijal za razvoj seoskog turizma ogroman. Najveći problemi su loša putna infrastruktura i maćehinski odnos države.

Sva domaćinstva koja smo posjetili imaju nešto zajedničko - porodično su stvarali sve što imaju, a proizvod svega je ukusna hrana i udobnost smještajnih kapaciteta.

Prvo smo posjetili domaćinstvo Jakića u selu Potpeće, pored Odžaka, u opštini Pljevlja. Smjestili su nas u kući staroj oko vijek, u kojoj je nekada bila i seoska škola.

Osim uživanja i aktivnog odmora u netaknutoj prirodi, Jakići gostima nude tradicionalne crnogorske proizvode.

"Ono što je u mom domaćinstvu zatečeno je ono što mi proizvodimo svakodnevno od domaće rakije, stočni fond koji imamo ovdje, povrće, voće i čime se bavimo", priča Vidan Jakić, vlasnik domaćinstva.

U Crnoj Gori trenutno ima oko 240 registrovanih seoskih domaćinstava i oni se uglavnom nalaze na sjeveru. Među prvima registrovalo se domaćinstvo Kljajića u beranskim Lubnicama.

"Mi smo pioniri u ovom seoskom turizmu, što se tiče sjevera. To nije nešto davno ali za ove naše prilike mi smo među prvima i to traje devet godina. Ideja je potekla od ovih naših bivših republika jugoslovenskih, jer sam ja kao pčelar posjećivao kolege u Sloveniji i onda su oni nas vodili na slična domaćinstva", kazao je novinarima vlasnik domaćinstva Milan Kljajić.

Na njihovom imanju imaju novih smještajnih objekata, ali i kuću staru 104 godine, koja je, zbog autentičnosti, prvi izbor turista.

"Trudili da joj što manje narušimo njen autentičan izgled, čak smo i na krov koji je nakad propao, vratili nekadađnju šindru sa kojim su nekada pokrivene bile kuće", kaže Milan.

Većina njihovih gostiju su ljudi koji dolaze sa zapada.

"Imali smo slučaj da nam dolaze ljudi iz Švajcarske koji su nas našli na društvenim mrežama samo da bi vidjeli tu našu tradicionalnu, klasičnu arhitekturu", navodi Milan.

U zaseoku Vranštica sela Tomaševo, koje se nalazi u Vraneškoj dolini i administrativno pripada opštini Bijelo Polje, dočekao nas je Vučko Pešić, predsjednik Udruženja “Turizam na selu”.

Domaćinstvo Pešić je bogato - Vučko i njegova supruga Milijanka imaju osmoro djece od 6 do 24 godine, 7 sinova i ćerku.

"Dominatno se bavimo proizvodnjom sira. Proizvodimo tradicionalni proizvod koji se može probati samo u Crnoj Gori - lisnati rolovani sir. Uz to imamo još proizvodnju telećeg i svinjskog mesa, krompira, kao i meda", kazao nam je Vučko.

Posljednje porodično gazdinstvo koje smo posjetili u Crnoj Gori bio je Etno kutak 'Sastanci', u vikend naselju Grahovača blizu Rožaja.

"Ovo je naš porodični posao, u njemu radimo ja, moja supruga, majka, sestra, djeca, svi smo uključeni u ovu priču", naveo je vlasnik Hadžić.

Cijeli objekat napravljen je od prirodnih materijala iz tog područja. Naš sagovornik ističe da su on i njegov otac sve sami radili te da nijedan radnik nije ušao u objekat.

"Ovo je bila naša porodična vikendica, i s obzirom , kako je bilo teško doći do posla, odlučili smo da se bavimo ugostiteljstvom. Počeli smo na livadi, imali 4-5 stolova i tako je posao počeo da se širi. Sada imamo bungalove, devet smještajnih jedinica."

Takođe, bave se pčelarstvom, ali i izradom suvenira.

"Moja majka radi posebnu tehniku fitokolaž, sa prirodnim biljem. Presuje bilje, onda radi motive od toga, radi suvenire od kamena na bocama i slično", kazao nam je Hadžić.

U svakom domaćinstvu imali su slične poruke - da porodični posao ispunjava ali da država treba da pomogne da se zaustavi osipanje sela i da ona ožive. Istovremeno, potrebno je zaštiti netaknutu prirodu jer tu leži izuzetnost ovih prostora.