SARA ĐUROVIĆ

Umjetnost mora da uznemirava

Naučila sam mnogo stvari na fakultetu, pogotovu što se tiče pisanja i generalno umjetnosti i života, kaže dramska spisateljica Sara Đurović. Za svoju generaciju kaže da je izgubljena generacija i da je nedostatak borbe koji ispoljavaju kao generacija, poguban.

Gošća emisije Rejting na Radiju 98 bila je mlada dramska spisateljica i studentkinja završne godine Fakulteta Dramskih Umetnosti u Beogradu Sara Đurović. Autorka je drame "Isti", koja je doživjela premijeru 2016. u režiji i adaptaciji Damjana Čitkuševa u CNP-u. Koscenaristkinja je dva kratkometražna igrana filma "Fajront" (režija: Milena Grujić) i "Ne daj mi da odem" (režija: Milena Grujić), a scenaristkinja dva kratkometražna filma "Praznina" i "Sam" (režija: Andrej Križan). Fakultet Dramskih Umetnosti u Beogradu dodijelio joj je nagradu "Josip Kulundžić" za izvođen tekst tokom studija. Trenutno je u predprodukciji njena radio drama "Godina tigra", u režiji Jovane Stojanović.

Koliko ti znači ovako ozbiljno iskustvo koji je doživio tvoj tekst "Isti" i ti kroz njega? Koliko je ovo bio važan profesionalni momenat za tebe?

Činjenica da sam izvođen pisac već na fakultetu, nenormalno je velika i važna stvar i velika odgovornost. Mislim da smo uradili veliki posao. To je onaj strah prvog albuma, kao što su neki bendovi imali jako dobar prvi album, a poslije neke stvari krenu nizvodno. To postoji, ali nadam se da ću biti kao oni bendovi koji su imali finu gradaciju.

Na čemu trenutno radiš?

Pišem scenario za četvrtu godinu. Uskoro ću na fakultetu početi da radim sa studentkinjom pozorišne režije Jovanom Stojanović. Za njen ispitni rad odabrala je moju radio dramu "Godina tigra", koja je metafora stanja usamljenosti. Na neki način biću dramaturg u tom projektu i to me neizmjerno raduje.

Na završnoj si godini dramaturgije. Šta nam možeš reći nakon četvorogodišnjeg procesa sticanja znanja, da li je ovaj fakultet ispunio tvoja očekivanja i koliko sada vladaš u pogledu vještina pisanja dobrog dramskog teksta?

Kad sam upisala fakultet, nijesam imala nikakva očekivanja. Po tome bih rekla da je ispunio neka moja očekivanja, ali generalno mislim ako uđete sto odsto na taj fakultet, da ćete stvarno izaći sa tog fakulteta potpuno spremni za vanjski svijet. Naučila sam mnogo stvari na fakultetu, pogotovu što se tiče pisanja i generalno umjetnosti i života. Gledam to nekako kao Vijetnam. Mislim da ću nakon četiri godine, kad završim imati osjećaj kao da sam prošla Vijetnam, kao u filmu "Lovac na jelene", a da će mi poslije neke stvari biti smiješne i da će mi malo nedostajati.

Pretpostavljam da talenat za pisanje mora da postoji i da se podrazumijeva prilikom upisa. Da li si sebe negdje kroz proces studiranja definisala i u pogledu stilskog izraza ali i tema kojima se baviš?

Uvijek su to bile, zovem ih "mrakačke" teme. Dok sam to pisala, to meni nije uopšte bilo ništa posebno mračno, ali umjetnost mora donekle da uznemirava i do sada sam se najviše bavila tim nekim porodičnim temama i odrastanjem. Mislim koju god porodicu bi razložili, da bi u svakoj bio neki vid patologije. To ljudi ne rade namjerno. Mene je to uvijek zanimalo, jer je patologija nekako oboljenje unutar čovjeka, na samom prapočetku, a sami prapočetak nekako se dešava u tim trenucima djetinjstva. To me uvijek zanimalo i na čemu smo se na fakultetu dosta fokusirali. Zapravo bih rekla za sebe da pišem školski,a negdje je to školski, od mene što pišem o tim nekim patologijama unutar familije. Što više razmišljam, to niijsu nikakve strašne stvari. Poenta je da se to samo kroz jedan filter provuče, da bi to dotaklo neku žicu sa kim svako može da se identifikuje. Svi smo prošli kroz to.

Možeš li da napraviš neko poređenje tvojih znanja o dramaturgiji, dramskom tekstu, uopšte, prilikom upisa na fakultet i sada kada si pri kraju fakulteta. Da li je to ozbiljna razlika i u kom pogledu si što se toga tiče ozbiljno sazrela ili odmakla od početnih znanja?

Mislim da sam na početku fakulteta, težila nekim laganijim temama, da sam očekivala da ću da pišem filmove u kojima se ništa ne dešava i gdje svi mnogo misle, a opet se ništa ne dešava. To mi je nekako bio cilj. Pozorište me uopšte nije zanimalo. Sada nakon četiri godine,mogu da kazem da sam se više zainteresovala za pozorište, nego za film. Za četiri godine, naučite osnovne stvari, da bi kasnije mogli te stvari da razvijate. Uvijek mi se činilo da u pozorištu ima više slobode. Tako je tekst "Isti" bio prepoznat na prvoj godini kao kvalitetan. Taj tekst ne osuđuje, već preispituje sve što uzimamo zdravo za gotovo. Na kraju se desila premijera predstave "Isti" i nekako sam se sve više identifikovala sa pozorišnim piscima. Sve u svemu, mislim da je to trenutna faza i da ću se polako vratiti, mojoj, patetično je reći, ali najvećoj ljubavi, filmu.

Kako bi savjetovala one mlade ljude koji žele upisati dramaturgiju, kako da se što bolje spreme za prijemni ispit. Na šta bi im posebno skrenula pažnju?

Dramaturgija je takva, da što više znanja iz svih oblasti života, to bolje. Od umjetnosti, politike, sve. Neka upijaju svako znanje koje imaju. Što se tiče pisanja to je ono zagledavanje u sebe. Da se trude da budu iskreni sami prema sebi, jer jedino pisanje koje je iskreno može da opstane. Savjetovala bi im da ako jako žele to,da je stvar samo u želji, u toj ogromnoj želji iz koje proistekne ogroman rad. Talenat jeste taj metak u "Lovcu na jelene" (this is it), ali takođe se da preispitati, šta je talenat. Ako to žele, da ne odustaju. A ako se upišu tek tada kreće veliki rad.

Kakvi su ljudi današnjice, čemu teže, čemu su okrenuti, kakvi su im pogledi na život? Kakva su tvoja zapažanja?

Moja generacija je jedna izgubljena generacija. Svi imamo tendenciju da mislimo da smo posebni. Moram da kažem, da su postojale i druge izgubljene generacije. Mislim da nas ništa autentično ne zanima, da nemamo realne ambicije, da smo vrlo prazni, vrlo izgubljeni, da smo na neki način malo tužni, a ja ne volim malu tugu. Tuga mora da je velika ako je tuga. Jedino što možda nije apsolutno u toj izgubljenosti naše generacije jeste to što nama je kao svima jasno da smo izgubljeni, ali niko neće da se pokrene da tu izgubljenost promijeni. Samo tražimo opravdanja, izgovore kao da nijesmo imali stabilne porodice. Niko iz moje generacije nije imao stabilnu porodicu kao što su imali naši roditelji. Politička situacija, ovakva, u regionu, u svijetu, ali to su samo izgovori. Problem je u glavi, što mi ne želimo, ne mi, ne identifikujem se sa svojom generacijom, jer mislim da je trebalo da budem X generacija. Kad osjetim kod sebe, da zapadam u šablone moje generacije, baš se mnogo naljutim na sebe i mislim da nam kao generaciji treba jedan baš surovi šamar, da se trgnemo iz naših malih depresija i naših malih anksioznosti i našeg malog psihologiziranja svega. Današnje vrijeme nije dobro. Važan je samo novac i užasno mi je kada vidim da neka mlada osoba koja ima 21,22,23 godine, da priča o novcu. To mi je užasno. Znam da je tu mladu osobu to jednostavno ponijelo, jer danas je samo novac važan. A zašto novac? Ne čak, ni da bi se putovalo, saznavalo, radilo, već isključivo da bi se kupovalo. Tu možemo da krivimo sebe ili Kardašijanse. U tom serviranju Kardašijansa, možeš da izabereš nešto drugo ali mi se stalno ponašamo kao da nemamo izbor i generalno niko nema to osjećanje, neodgovornosti. Apsolutno jedna emocionalna zatupljenost, otuđenje. Možemo da krivimo kompjutere i da tražimo izgovore. Današnje vrijeme je takvo da istina ne postoji, već laž zvuči bolje nego istina, što je katastrofa. To nije zato što se brzo živi, zato što se uvijek živjelo brzo, već zato što se danas ne živi. Samo se rutinski obavljaju neke radnje u potrazi za novcem, a šta će nam novac, da bi ga trošili, a što ga trošimo, da bi mogli da se vratimo na taj početni stadijum i da obnavljamo krug. Nije nas zapalo lako vrijeme, nije lako vrijeme zapalo ni druge generacije ali taj nedostatak borbe koji mi ispoljavamo je poguban.

Budući planovi. Kako zamisljaš da bi to moglo da izgleda za nekih desetak godina?

Ne znam. Budućnost je neizvjesna i daleka. Ne razmišljam pretjerano o njoj. Na momente, uznemirujuća.

Šta je po tebi u životu najvažnije?

U životu je najvažnije, neki moralni kodeks i umjetnost. Te su stvari često u sukobu, jedna s drugom, ali u životu je to, najvažnije. I biti srećan.

Sanja Pejović, Radio 98