M.M.Lj. [ N1 ]

Papa Franjo inspiracija za brojne filmove, „Konklavu“ pohvalio i Vatikan

Između mahinacija, misterija i tajnih rituala, pozadina izbora pape dugo je bila izvor inspiracije za filmske stvaraoce širom svijeta, dok je sam papa Franja bio inspiracija za brojne filmove od "Konklave" do "Dvojica papa".

Možda i zbog svijesti o prolaznosti pape Franje, harizmatičnog poglavara od skoro 90 godina, film „Konklava“ Edvarda Bergera ostavio je utisak na posljednjoj dodjeli Oskara, osvojivši nagradu za adaptirani scenario, prenosi italijanska agencija Ansa.

Film u kojem Rejf Fajns tumači glavnu ulogu kardinala, sa Izabelom Roselini i Serđom Kastelitom, između ostalih, dobio je pohvale od izvora bliskih Vatikanu zbog gotovo potpune vjerodostojnosti prikazanih dešavanja između rezidencije Santa Marta i Sikstinske kapele.

Uspon Horhea Marija Bergolja na papski presto u martu 2013. godine označio je početak novog trenda filmova inspirisanih njegovom ličnošću.

Manje uzvišena, pristupačnija i duboko savremena, slika pape Franja svakodnevno je razbijala klišee, otvarajući novu sezonu filmskih refleksija o duhovnosti, savjesti, moći i krizi verskog autoriteta. Najava tog novog talasa bio je film „Dvojica papa“, u režiji Brazilca Fernanda Meireleša, sa maestralnim interpretacijama Entonija Hopkinsa i Džonatana Prajsa.

Objavljen 2019. godine, ovaj film smješten je u dane pred povlačanje Benedikta XVI i zamišlja susret i dijalog između konzervativnog njemačkog pape i progresivnog nadbiskupa iz Buenos Ajresa, Bergolja. Njihov razgovor u Kastel Gandolfu vodi se o vjeri, grijehu i mogućnosti promjene, a završava se scenama sporta koje dodatno humanizuju priču.

Film „Dvojica papa“ otvara se konklavom iz 2005. godine, u kojoj je izabran njemački kardinal, dok je argentinski ostao tik ispod crte.

Sa tri nominacije za Oskara (za scenario i ostvarenja obojice glumca), Meirelešov film vratio je Vatikan u centar velike globalne filmske naracije, koju je Holivud i ranije obrađivao.

Papa Franjo je inspirisao i autore dokumentarnog filma. Godine 2018. pojavio se dokumentarac „Papa Franjo – čovjek od reči“, u kojem Vim Venders prikazuje papu kao moralnog vođu sposobnog da govori direktno muškarcima i ženama našeg vremena o temama poput siromaštva, zaštite životne sredine i socijalne pravde.

Dvije godine kasnije uslijedio je film „Franjo“ Jevgenija Afinejevskog, dobitnika nagrade Kineo na Venecijanskom filmskom festivalu, koji je izazvao još veću pažnju zbog papinih izjava o pravima migranata i LGBT osoba.

Papinim misijama u inostranstvu posvećen je film „Na putu“ Đanfranka Rozija, prikazan van konkurencije u Veneciji 2022. godine. On emotivno prikazuje Papina putovanja kroz arhivske snimke, stvarajući svojevrsni dijalog između dokumentovanih slika, savremenih dešavanja i novije istorije.

Godine 2015. pojavio se i biografski film „Zovi me Franjo“ Danijelea Luketija, koji prikazuje mladost Bergolja (koga tumači Rodrigo de la Serna) u Buenos Ajresu.

Prije toga, 2011. godine, prikazan je i film „Habemus Papam“ Nanija Moretija. Iako se ne bavi direktno Franjom, u liku pape kog tumači Mišel Pikoli, koji bježi iz Vatikana, gotovo proročki nagovještava ideju o ranjivom, nemirnom i duboko ljudskom papinstvu.

Na kraju, u potpuno izmišljenom i gotovo baroknom izrazu Paola Sorentina, tu je i serija „Mladi papa“ sa Džudom Loom u glavnoj ulozi, u produkciji Skaja.