NELEVIĆ ZA PORTAL

Podjele odraz našeg primitivizma

Njegove uloge iz domaćih serija i filmova, ali i sa pozorišnih dasaka, pamte generacije već skoro četiri decenije. Da nije glumac bio bi pilot ili zemljoradnik. Cijeni realne ljude koji imaju svijest o sebi, a smatra da je formula za srećan život skrivena u sedam smrtnih grjehova. To je Mladen Nelević.

Za Portal RTCG govori o svom poslu, ali i o ljubavi koju čuva već trideset godina.

Mladen glumi Todora u seriji "Božićni ustanak" koja se emituje svake nedjelje na prvom programu Televizije Crne Gore. Kaže da je Božićni ustanak  prije svega priča o ljubavi, ali i da će mlađim generacijama otkriti jedan skriveni dio istorije.

Kakav je lik Todor iz Božićnog ustanka i koliko je bilo teško odigrati tu ulogu?

Nekako mi je lako palo sve to što sam radio, jer dobro napisan scenario je najbolji saradnik svima, reditelju i glumcima, i onda znamo šta radimo. Najgore su one stvari koje su nejasne i nerazjašnjene. Kada znam zašto postoji moj lik, onda onda mi to nije problem. Imali smo veliku podršku cijele ekipe i reditelja koji zna šta radi, a to je velika stvar i veoma je važno da bi se serija dovela na pravi put i napravila kako treba. Važno je pomenuti i ljude koji su ispratili scenario, jer taj scenario su provjerili istoričari i dosta intelektualaca u Crnoj Gori koji znaju dosta o tom vremenu. U ovom poslu se nerijetko dešava da dobijete nejasan scenario, pa glumci moraju da improvizuju. Ovdje to nije bio slučaj, zato mi I nije bilo teško, znao sam šta radim u u čemu se nalazim.

Da li u nekim Todorovim osobinama prepoznajete sebe i da li vam je lakše  kada je lik koji glumite sličan vama  ili kada je potpuno drugačiji od vas?

To je drugo vrijeme, ja iz ovog vremena mogu da vidim koliko je taj Todor bio naivan, čuvao je vlast, očekivao da se kralj Nikola vrati... Ja mnogo više znam iz ove perspektive nego što su oni znali u tom vremenu, zato ne mogu ni da poredim mene I njega.

Božićni ustanak je tema koja i danas dijeli Crnu Goru. Kakve su reakcije nakon prve epizode?

Nije bilo negativnih reakcija. To je jedan dio naše prošlosti koji se ne uči iz istorije, jednostavno, to je neka skrivena istorija. Mi u školama nismo učili o Božićnom ustanku. Takva su vremena bila. Tako da se mladim generacijama sada otkriva dosta stvari koje su u nekom vremenu zataškane.  To će za mlade ljude ovdje da bude otkriće, vidjeće šta se u Crnoj Gori sve događalo. Ova serija nije politička. Politika je samo jedna objektivna stvarnost, pozadina, u suštini, to je ljubavna priča. Kada ljudi vide, pričaće o tome. Serija ne razjašnjava nikakve nikakve nerazjašnjene stvari. Realno je napisana i urađena i nema nikakvog navijanja ni za jednu stranu, već je riječ o onome što se stvarno zbivalo. Serija postoji više zbog ljubavne priče preko koje se dosta stvari vidi. Politike tu ima, ali nije dominantna, ona odlučuje i rješava neke stvari, upućuje na razne puteve.  Ljudima će emocije više probuditi neke druge stvari, nego politika, tako ja mislim. To što je u Crnoj Gori politika uvijek bila dominantna oblast koja nam je stalno odlučivala i svi smo se klanjali politici, bojali se političara i najviše ih cijenili kao ljude, to je naš primitivizam, naše poltronstvo. Politička pitanja oko Božićnog ustanka me uopšte ne zanimaju.

Čitala sam u ranijim Vašim intervjuima da Vam je baš zbog identitetskih podjela koje još postoje na cijelom Balkanu, bilo teško kada ste se tokom rata iz Sarajeva vratili u Crnu Goru. Možete li mi nešto reći o tom periodu i da li mislite da se naše društvo polako izdiže iznad toga?

Mislim da nismo dalje odmakli od rata u Sarajevu.  To nam još stoji nad glavom. Ne želim da pričam puno o politici, ali smatram da nismo evoluirali u smislu spoznaje da bismo kazali da su to gluposti. Ja sam iz Sarajeva otišao kao mlad čovjek ne vjerujući da će tamo početi rat i bombardovanje. Sad kad se osvrnem kažem da sam bio prava neznalica, jer nijesam vidio da su na taj način napravljene nacionalne politike, na kojima se i danas skupljaju glasovi. To su politike na ovim terenima koji su primitivni u svakom obliku. Tako nas i svijet vidi, kao primitivce. Tu nema ni Srba, ni Crnogoraca, ni Hrvata, ni Muslimana , nego svi zajedno jednom riječju - izuzetni primitivci. Tako nas gledaju ljudi sa velike mape tako odlučuju o nama. Ovdje je mnogo nepročitanih knjiga, mnogo nepismenosti i mnogo neznanja. Mislim na teren bivše Jugoslavije gdje sam živio i radio, a radio sam mnogo, od Triglava do Đevđelije i svaki sam teren upoznao. Političari na tim osnovama prave podjele i skupljaju glasove i tako postoje. Još se nismo odvojili od toga. Nikoga ne zanima da li ste dobar čovjek, da li ste stručni u poslu, bitno je da ste politički podobni. Primamo ljude po nacionalnosti, traže dva Srbina, jednog Muslimana, dva Crnogorca, a nije bitno znaju li ti ljudi da rade taj posao. Bitno je da je zadovoljan sklop. Najgore je što su mladi ljudi zatrovani.

Karijeru ste počeli osamdesetih, od uloge u filmu „Pismo-glava“ ne mogu ni nabrojati kroz koliko Vas je likova publika upoznala. Da li je neka uloga postavila poseban trag na Vas?

Pa upravo ta uloga, jer je to prvo značajno što mi se desilo u karijeri, to su moje prve najveće radosti, jer preko tog filma sam u onoj Jugoslaviji otvorio vrata za rad. Saznali su ljudi za mene, da postojim kao glumac. Drugačije je tada bio organizovan film, festivali, saznali su da ima mladi glumac koji je odradio to dobro, korektno, odlično i na osnovu toga sam poslije dobio mnogo uloga. Kao da me je sreća pogledala.

U kakvom su položaju glumci danas i  da li se ekonomska kriza odražava i na Vaš posao?

Odražava se. Znate kako, u Crnoj Gori nikad nije bilo nešto puno mogućnosti za ovaj posao. Uslovi su mnogo bolji nego što su bili, ali opet, Crna Gora je mala. To je zatvoreni krug. Ima dva pozorišta, tri profesionalna, dosta ljudi izlazi s akademije, a svima treba posao. Puno je tu ljudi mladih i talentovanih, ali opet, mala je sredina i male su mogućnosti za ostvarivanje nekih snova kao što je to slučaj u velikim sredinama. Ovdje se malo radi, da se ne uvrijede oni koji rade. Radi dobro i Crnogorsko pozorište i Gradsko pozorište, Zetski dom i Tivat ima svoje pozorište, međutim, sve to nije dovoljno. Nema dovoljno prostora da bi ljudi pravili karijere. Ni u staroj Jugoslaviji niko iz Crne Gore nije mogao lako da napravi karijeru, bilo da je pjevač ili glumac, na onom YU planu nije mogao da uspije. Morao je da ode negdje drugdje da bi stvorio nešto. Svi smo išli tamo gdje ima više mogućnosti, neko u Sarajevo, neko u Beograd, neko u Zagreb. Družeći se s crnogorskim mladim glumcima, vidim da su u teškom položaju.

Da niste glumac, čime biste se u životu bavili?

Da nisam glumac, bio bih pilot. To mi je odavno želja, još kada sam bio klinac.  Ako ne pilot, bio bih zemljoradnik. U posljednje vrijeme moja supruga i ja na selu imamo vinograd i rad oko njega me jako opušta, dobro se osjećam na selu. Obrađujemo zemlju, zidamo, radimo, gradimo, pravimo vinski podrum. To je moja oaza.

U braku ste trideset godina. Kako ste uspjeli da sačuvate ljubav toliko dugo, pošto pretpostavljam da ste dosta vremena proveli odvojeni zbog posla?

 Nema tu formule. Postoji neko ko ti je dobar drug u životu i to je to. Ne znam da dam savjet. Uspjeli smo da se očuvamo igrajući se. To je igra kao posebna kategorija. Jednostavno, dobro se slažemo, pokazali smo se jedno drugom kao dobri ljudi i to je nešto što te veže. Kad me neko pita zašto volim svoju ženu, jednostavno zato što je to ONA. Sva filozofija je u tom odgovoru.

Kako izgleda vaš idealan odmor?

To je moje selo, 15 kilometara od Podgorice. Jedna lijepa osama gdje se fizički istrošiš i radiš, nešto planiraš i uživaš u tome, eto to je to. Znate kako, jedan dan snimanja je jako naporan, bude po 100, 200 ljudi okolo, ima i nervoze i svega. Tada pomislim da sam na svom selu, da sjednem ispred kuće, da popijem rakijicu i da radim nešto fizički jer kad radim, ni na šta drugo ne mislim. To je jedno posebno opuštanje. Neko ne može to da osjeti, neko ni ne želi, ali meni je to savršen odmor.

Šta najviše cijenite, a šta Vas nervira kod ljudi?

Klasika čista.  Ne volim ljude koji nisu realni. Kada hoće da budu neko drugi, da budu u nekoj drugoj koži, a to se sve sve vidi. Kroz ovaj posao to posebno znaš. Cijenim upravo suprotno. Kad su ljudi realni i kada imaju svijest o sebi.

Koja je vaša rečenica-vodilja? Vaš životni moto?

Budimo ljudi. To je mnogo puta izrečeno. Životni vijek je kratak i treba ga proživjeti kao čovjek. Svi grjehovi koji postoje, njih sedam, treba poštovati. Smatram da svako treba da ih pročita i da ih se drži. Nije to bezveze izmišljeno da bude formula nekog života. 

Maša Mališić Ljumović