HALILOVIĆ ZA PORTAL RTCG

Velika šteta nanijeta Crnoj Gori 1918.

Glumac Mirza Halilović, koji živi i radi u Francuskoj, u intervjuu za Portal RTCG kaže da ekipa koja je radila na seriji Božićni ustanak može slobodno da stane rame uz rame sa velikim stranim filmskim produkcijama.

Halilović koji nam se predstavio ulogom oficira Pola Venela u Božićnom ustanku, glumi u brojnim francuskim TV novelama, filmovima i pozorišnim predstavama, a mogli smo ga vidjeti i u filmu Anđeline Džoli “Zemlja krvi i meda”.  

Oduševljen je sposobnošću ekipe Željka Sošića da maštovitošću i inventivnošću nadomjeste nedostatak novca i naprave odličan projekat, jer se, prema njegovim riječima, od Američke produkcije razlikuju samo po budžetu, profesionalizam ne izostaje. 

Dopala mu se gostoljubivost Podgoričana, ljepota Crnogorki, a sreo je i kolege sa fakulteta Mirka Vlahovića i Branimira Popovića nakon 15 godina.

Francuski oficir Pol Venel, iako se pojavio do sada u jednoj epizodi, jako je upečatljiv i ostavio je snažan utisak na gledaoce. Kako vi doživljavate taj lik i koliko je bilo teško raditi na njemu?

Rad na liku francuskog generala Venela bio je za mene utoliko složeniji zbog toga sto o njemu nema mnogo pisane istorijske građe. Čini mi se da je bio dosta diskretna ličnost, a s druge strane u onom, meni dostupnom dijelu francuskog vojno-istorijskoj arhiva, nisam našao mnogo podataka o njemu. Mislim da razlozi za to počivaju upravo na složenosti tog istorijskog perioda i ulozi Francuske i njenih geo-političkih i vojnih interesa na tim "našim" prostorima, koji po mom skromnom mišljenju, nisu bili najiskreniji i konacno su, na žalost, nanijeli mnogo štete Crnoj Gori. Mislim da Francuska ne bi mogla biti ponosna na taj dio svoje istorije, kada je u pitanju njen odnos prema Crnoj Gori, pa otuda, čini mi se, i ta nemogućnost da se dođe do određenih jasnih, istorijskih podataka iz tog perioda. Kao da je pitanje državnosti Crne Gore tada gurano pod tepih buržoaskih pregovaračkih salona tadašnjih Velikih sila.

Dakle, lik generala Venela spoj je istorijskog materijala te glumačke i rediteljske kreativnosti.

Kakvo je Vaše iskustvo kada je riječ o radu na seriji Božićni ustanak?

Moje iskustvo je zaista savršeno, kada je riječ o radu na seriji "Božicni ustanak". Izuzetan talenat i profesionalnost cijele ekipe ostavili su na mene jak utisak.

Vi ste karijeru počeli u BiH, pa nastavili u Francuskoj, gdje ste glumili u velikom broju telenovela, filmova i predstava. Možete li uporediti iskustvo sa crnogorskom ekipom u odnosu na rad sa francuskim rediteljima?

 Mogu veoma lako uporediti rad crnogorske ekipe serije sa radom francuskih ili nekih drugih stranih filmskih ili televizijskih ekipa s kojima sam imao prilike i sreće raditi. Kvalitet rada crnogorske ekipe nimalo ne odudara od rada ovih drugih ekipa. Spomenuo bih samo njihovu inventivnost, kreativnost, njihov profesionalizam i predanost, koji ogromnim dijelom nadoknađuju hronicni nedostatak sredstava i novca. A bez novca se ne može kreirati kvalitetna TV i filmska produkcija. I stoga, kazem bravo crnogorskoj ekipi serije!

Po čemu ćete posebno pamtiti ovaj angažman? Postoji li neka anegdota koju biste podijelili sa nama?

Učesće u ovom projektu pamtiću po tome sto sam nakon 20 godina ponovo sreo moje drage prijatelje Mirka Vlahovića i Branimira Popovića s kojima sam proveo četiri godine u istoj klasi na odsjeku za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, te što sam nakon toliko godina vidio Mladena Nelevića, Žaklinu Oštir.... Pamticu i po tome sto mi se prvi put ukazala prilika da radim u Crnoj Gori i da posjetim bar na kratko Podgoricu. Naravno, pamticu moje učesce u ovom projektu i po tome što sam upoznao nove, mlade, talentovane umjetnike, a prije svega tu mislim na reditelja i producenta Željka Sošića, mladog zagrebačkog glumca Amara Bukvića s kojim sam imao zadovoljstvo snimiti scene na francuskom jeziku u kojima se Amar odlično snašao, te ostale izvrsne, kolege glumce, koje sam imao priliku da upoznam na setu. Kao što sam već rekao, pamticu moje učećee u ovom projektu po tome sto sam imao sreću da upoznam cijelu producentsku i tehničku ekipu serije.

Ostaće mi u lijepom sjećanju i gostoprimstvo koje mi je ukazano tokom boravka u Podgorici. Sjećaću se s radošću i predstave koju sam gledao u Crnogorskom narodnom pozoristu, po tekstu Gorana Stefanovskog "Urnebesna tragedija" .

Odlicna predstava - sjajni glumci!

Pamtim sljedeću anegdotu: poslije sedam – osam sati probe scena na francuskom jeziku, sa kolegama Miodragom Radonjićem i Amarom Bukvićem, Mirko Vlahović i Mladen Nelević predlozili su mi (da bih se malo "opustio") da "nazdravimo" našem ponovnom susretu i da to, onako drugarski "obilježimo", što ja ni u kom slučaju nisam mogao da odbijem, pa sam umjesto iz hotelske sobe na snimanje otišao iz kafane. Posebno me nasmijao Amar Bukvić jer me gledao zbunjeno skoro prestravljeno, govoreći: “Mirza, tebi će trebati puno, puno,kafe i to jake crne kafe i jedna dobra domaća supa, čini mi se. Jesi li ti siguran da ćemo mi ovo moći na francuskom?”

Poslije dvije jake duple crne kafe i aspirina bio sam spreman za taj dan snimanja. I uradili smo dobar posao. Amar je bio odličan. Nikada prije, a ni poslije toga, nisam išao iz kafane na set. Za sve postoji prvi put.

Ali izuzetne stvari dogadjaju se u susretu s izuzetnim ljudima. 

Preduhitrili ste me, jer sam htjela da Vas pitam kako je protekao susret sa Vlahovićem i Popovićem nakon toliko vremena.

Samo ću dodati da je susret bio zaista pun emocija i dirljiv. Jako sam srećan da smo se ponovo vidjeli i da smo sada u kontaktu. Moram da naglasim da je, zahvaljujuci Mirku Vlahoviću, reditelj Željko Sošić došao do moje e-mail adrese i ponudio mi ulogu u seriji. Tako je započela naša saradnja.

Ono što publika u Crnoj Gori malo zna je da ste imali ulogu i u filmu Anđeline Džoli "Zemlja krvi i meda". Kako izgleda saradnja sa tako planetarno popularnom ličnošću?

U Anđelininom filmu imao sam zaista malu ulogu, ali to je bio projekat koji je bio vazan za BiH i sve što se u BiH događalo između ’92. i ’95., pa mi je drago da sam u njemu učestvovao. Susret sa velikim holivudskim zvijezdama je posebno, nezaboravno iskustvo. Drago mi je što sam imao priliku upoznati Anđelinu i Breda. Bio sam sedam dana na snimanju u Budimpešti i to je dragocjeno profesionalno iskustvo. Uporedio bih rad njihove ekipe sa radom crnogorske ekipe serije pa bih rekao, bez želje da podilazim bilo kome, da profesionalne razlike nema i da je u stvari jedina razlika u tome što Amerikanci imaju neuporedivo veći budžet za snimanje. 

Otišli ste iz BiH za vrijeme rata,da li poželite nekad da se vratite u svoju domovinu? Šta Vam najviše nedostaje iz nje?

 Ne mogu reći da mi bilo šta nedostaje iz Sarajeva, jer ja živim na relaciji Sarajevo – Pariz. U Parizu imam više posla pa sam zbog toga često odsutan.

Šta Vam se najviše dopalo u Crnoj Gori? Da li imate želju da ponovo dođete?

Crna Gora je prekrasna zemlja. Na tako maloj geografskoj povrsini, toliko prirodnih ljepota. Izuzetna gostoprimljivost i gostoljubivost. Mislim da su crnogorski glumci jako talentovani, a da su Crnogorke jako lijepe žene.

Maša Mališić Ljumović