ANGELOVSKI ZA PORTAL

Trudila sam se da pokažem ljepotu CG nošnje

Kostimografkinja iz Beograda Gordana Angelovski u intervjuu za Portal RTCG kaže da je radeći kostime za seriju “Božićni ustanak” stekla prijatelje za cijeli život, smijala se od srca humoru Cetinjana i pila najljepšu vodu na svijetu.

Očarana crnogorskom narodnom nošnjom Angelovski kaže da je  se divi Crnogorkama iz vremena kralja Nikole koje su ostavši bez muških glava kuće pokušavale da sačuvaju porodicu.

Smatra da umjetnici na Balkanu nijesu dovoljno cijenjeni, ali da je na njima da to promijene.

Vaši kostimi u seriji Božićni ustanak nikoga nijesu ostavili ravnodušnim. Kako ste nalazili inspiraciju? Pretpostavljam da ste istraživali o tom periodu i da ste morali da pogledate dosta istorijskih spisa i starih fotografija.

Hvala, to me baš raduje, kao sto me rad na kostimima za ovu seriju radovao. 

U pripremama za realizaciju ovog projekta, provela sam dosta vremena u Muzeju Kralja Nikole na Cetinju, gdje sam imala nesebičnu pomoć gospođe Tatjane Jović i njenih saradnika. Takođe je srećnom okolnošću u to doba u Biljardi bila postavljena izložba Evropska moda na crnogorskom dvoru, koja mi je dosta pomogla za inspiraciju građanskih kostima. Knjige Dušana Babca bile su od velike pomoći za izradu uniformi.

Fotografije stvarnih aktera Božicnog ustanka, i dokumentarne fotografije iz toga doba, dobijene od kolekcionara i dokumentarni film "Crna Gora i veliki rat" u režiji Andre Martinovića i Branka Baletića bile su od neprocjenjive pomoći. Uživala sam u svakom trenutku pripremajući se za ovaj projekat.

Kakva je bila saradnja sa rediteljem i glumcima? Ko je zahtjevniji kad je riječ o kostimima?

Željko Sošić  mi dao mi je svu kreativnu slobodu i podršku na našem projektu. 

Kada su počele kostimske probe, i realno moji prvi susreti sa većinom glumaca, na moju veliku radost svi su bili zadovoljni. Trudila sam se da svakom od njih pomognem oko građenja lika, i oni su to prepoznali, voljeli su moj rad i svoje kostime i oživjeli ih. Suštinski, to jeste i posao kostimografa - da svojim radom pomogne glumcu da što lakše i uvjerljivije iznese lik koji igra...

Ja bih rekla da se dosta kostima iz serije, mislim prvenstveno na ženske, može uklopiti u današnjicu i da bi se neki djelovi mogli nositi. Kakav je vaš pogled na ženu tog vremena? Kakvu poruku je nosilo njihovo odijevanje?

Naravno, odjevni predmeti razlicitih epoha mogu se implementirati u današnju modu, pogotovo sada, kada su sve opcije otvorene. Bitno je izgraditi svoj stil, koji predstavlja vas, a ne trenutni trend, i hrabro kombinovati.

Žene onog napaćenog vremena su za mene hrabre, koje su ostavši bez muških glava,  muževa, očeva, braće, pronalazile snagu da sačuvaju porodice.

Odijevanje oslikava doba velike gladi i nemaštine, a duboka crnina veličinu nesreće koja ih je zadesila.

U seriji imamo dva sloja, moderne žene tadašnjeg vremena, u čijem odijevanju ne vidimo posljedice rata i one koje osiromašene i u žalosti usljed tih događaja nose crninu i krpe. Koje kostime je bilo teže uraditi?

Moderne žene tadašnjeg vremena u Crnoj Gori na prste smo mogli prebrojati, većina su prosečne žene patrijarhalne sredine sa tačno određenim načinom odijevanja.

Osmišljavanje kostima za modernu ženu tog doba bio je kreativniji, a na ostalim kostimima je vise rađeno na njihovom postarivanju i patiniranju. 

Kod muškaraca je posao bio lakši, bar mi se tako čini. Imamo vojnu opremu ili nošnju. Da li sam u pravu?

Najlakši dio posla bile su uniforme, tu je sve poznato, nema improvizacije, mada je pronalaženje adekvatnih materijala za njihovu izradu bio dosta veliki izazov.

Crnogorska nošnja mi je omiljena među svim balkanskim narodnim nošnjama; kod izrade sam se trudila da koloritom pokažem svu ljepotu koju ja, pa i drugi, u njoj vide.

Građanski kostimi te epohe su vrlo elegantni, dopalo mi se kombinovanje modernog evropskog odijela i djelova tradicionalne nošnje.

Kakvi su komentari publike sad kad se serija emituje, da li biste nešto promijenili?

Koliko čujem, reakcija publike na vizuelni izgled serije su pohvalne, sto se tiče sadržaja, čujem ima razlicitih reakcija, sto je bilo za očekivati.

Ja sam zadovoljna mojim doprinosom, ne bih ništa mijenjala.

Da li je ovo prvi crnogorski projekat u kom ste učestvovali i kakvi su Vam utisci?

Prvi crnogorski projekat na kome sam radila je film Andre Martinovića "Vrijeme između nas" , zatim  je uslijedio "Božicni ustanak".Puno dragih, talentovanih i vrijednih saradnika, prijateljstva za cijeli život, lijepo provedeno vrijeme, inspirišući projekti.

Šta Vam se najviše dopada u Crnoj Gori?

Dopada mi se to što je Crna Gora u najvećoj mjeri netaknuta, divlja, iskonska, čista.

Cetinje mi je čarobno, sačuvalo je svoj duh, lako mogu da zamislim i ljude koji su u njemu hodali u doba kralja Nikole. Cetinjani u početku rezervisani, brzo su mi pokazali svoju duhovitost i veliku želju da pomognu  savjetom, pričama o njihovim precima, čak su mi donosili  djelove njihovih nošnji.

Najljepšu vodu na svijetu sam pila na Cetinju.

Da li se isplati baviti se umjetnošću na Balkanu? Da li se umjetnici dovoljno cijene?

Svi znamo čime se isplati baviti se na Balkanu, a umjetnost to nije. Ali mi smo zaljubljenici i zarobljenici umjetnosti i ne možemo da dišemo bez nje.

Kao i profesori, ljekari mladi talentovani ljudi i  umjetnici su premalo cijenjeni, ali na nama je da to promijenimo.

Maša Mališić Ljumović