Duško Kovačević

Sa šefom Udbe

Ovih dana uveliko se govori o bezbjednosnim prilikama u Crnoj Gori... I ne samo ovih dana. Čini se da ne postoji država odnosno politička nomenklatura koja je tako fascinirana i opčinjena tajnom policijom kao što je naša. Stare su to opsjenarije – još nakon Drugog svjetskog rata crnogorski kadrovi žudjeli su za civilnom i vojnom bezbjednošću, ali su i filmovi i pop-kultura uradili svoje.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Kada sam pitao jednog upućenog poznanika – zašto toliko političkog otimanja za policiju i Agenciju za nacionalnu bezbjednost od 2020, on je u odgovoru bio pragmatičniji i prizemniji. Odgovorio mi je lakonski i bez puno filozofije: tamo gdje je tajna policija – tu su kriminal, šverc, novac, ali i vladanje dosijeima.

I zato, evo upravo jedne priče koju sam otprilike prije dvije godine prezentovao na svom Fejsbuk nalogu. Šteta bi bila da ostane zaturena unutar virtualne istorije –mislim da je aktualna pogotovo danas.

Jutros sam se u jednoj lijepoj šetnji, uz zanimljiv razgovor, družio sa Vladom Kekovićem, mojim dragim prijateljem. On se od 1982. do 1989. godine nalazio na dužnosti rukovodioca Službe državne bezbjednosti Socijalističke Republike Crne Gore.

Šetnja kao u američkim špijunskim filmovima – kada se istraživački novinar sretne sa penzionisanim i nekad moćnim šefom tajne državne agencije, koji mnogo zna o nezgodnim i delikatnim stvarima... Taj "slučajni" susret nikada se ne odvija u ofisu ili kafeu, nego uvijek i po pravilu u gradskom parku, na bulevaru sa drvoredom ili na klupi skrovitog dvorišta. Sigurno ste čuli za film "Sedam dana kondora" sa Robertom Redfordom.

Vlado Keković je bio posljednji šef komunističke ili socijalističke Udbe u Crnoj Gori i malo smo se dotakli osjetljivih događaja iz perioda kada je bio najmoćniji čovjek tadašnje Republike Crne Gore – suvereni gospodar ljudskih sudbina. Iako su famozni šefovi tajnih i političkih policija u totalitarnim režimima bili ozloglašeni i bezdušni, kao i sama Udba, iz koje je se protezala trauma koja i dan-danas živi u kolektivnom refleksu, Vlado je ostao zapamćen kao mek i razuman načelnik Udbe (Službe državne bezbjednosti).

Nije zloupotrebljavao svoj visoki i omnipotentni položaj, nije se iživljavao, nije ljudima stajao na muku, nije nikoga progonio ni mučio, ako izuzmemo srpskog novinara Milovana Brkića. On je bio blaži i humaniji, čak i demokratičniji,
nego mnogi koji su došli na njegovo mjesto u vremenu navodne demokratije i višepartizma. Iz te postkomunističke obavještajne sfere krenuli su šverc, mafija, droga, politički pritisci i političke i svake druge likvidacije. Sa Vladovim padom u danima varljive AB revolucije – zauvijek je nestalo to lijepo i bezbrižno doba kasnog socijalizma. U posljednjoj dekadi i labudovoj pjesmi socijalizma gotovo da je sve bilo uljuljkano, suptilno, tanano, diskretno. Takvo je bilo i djelovanje šefa tajne policije.

Vlado mi je ispričao kako je
Crnogorskom narodnom pozorištu uvijek davao rekvizite za predstave: puške, pištolje i ostalu specifičnu opremu. U ime zahvalnosti tadašnji direktor pozorišta Milorad Stojović poklonio mu je godišnju kartu za predstave koje su igrale u CNP-u. To je šarmantni detalj saradnje jednog šefa bezbjednosnog aparata sa nacionalnom kulturom. Kroz ovaj primjer najbolje možemo uvidjeti koliko je to bilo baršunasto i bezazleno doba. Možemo samo zamišljati šta su kasniji udbaši određenim krugovima nudili kao uslugu i šta su dobijali zauzvrat.

Međutim, Vlado u priči nikad ne ide u ono najintrigantnije i mitologemsko. On neće puno reći, uz svu predusretljivost, otvorenost i druželjubljivost. Ono što bismo željeli čuti, ono konspirativno i trilersko, možda nikada nije ni postojalo. Pitanje je – da li je to plod naše mistifikacije? Ipak, čini mi se da se on drži onog zapadnog i džentlmenskog kodeksa – da veliki i značajni ljudi svoje tajne nose sa sobom u grob. Vlado je pošten i dobar čovjek koji je umio ostariti, i ja mu želim još puno zdravih godina.