Lidija Glišić

Da sam ja neko (drugi)

Od skrivanja pod maskama, preko umjetničkih pseudonima, do današnjih virtuelnih identiteta, čovjek je imao potrebu da bude neko drugi. Danas je identitet više nego ikada ranije postao fluidan, dajući nam mogućnost da o sebi stvaramo neograničen broj biografija. Naše “ja” stalni je nezavršen projekat, neprekidni proces, kako je govorio Zigmund Bauman.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Šta je virtuelni identitet?

Virtuelni identitet čini skup informacija, ponašanja i prezentacija koje osoba koristi u digitalnom prostoru — od profilnih slika, nadimaka i načina pisanja, do avatara. Njegov oblik zavisi od toga da li želimo da stvorimo idealizovanu sliku o sebi kao što to činimo na Instagramu, da ostanemo anonimni kao na Redditu, ili da postanemo potpuno izmišljeni lik u video igrama i metaverzumu.

Kad se sjetim starih dobrih nadimaka (nickname) iz prvih chat soba na internetu s kraja devedesetih i početka dvehiljaditih, oni mi liče na daleke pretke sadašnjih virtuelnih identiteta. Bila su to nova mjesta susreta u kojima je anonimnost po prvi put omogućila korisnicima da budu ono što žele. Nadimak (nick) je zaklanjao lice korisnika, ali mu je otvarao mogućnost da saopšti svoju priču koja je često bila nepoznata stvarnom svijetu. U mjeri i obliku koje je sam birao, maska izmišljenog imena skrivala ga je ili razotkrivala.

Pseudonim – daleki predak virtuelnog identiteta

Vraćanjem u prošlost dolazimo do pseudonima kao pra pra pretka svih ovih novih identiteta koji nastanjuju svijet interneta.

Zašto bi neko bolje pisao, mislio ili živio pod tuđim imenom? Odgovor znaju oni koji su birali da stvaraju pod maskom izmišljenog imena. Nekada je to bio način zaobilaženja predrasuda prema ženama u muškom svijetu književnosti, kao što je slučaj sa čuvenim sestrama Bronte. U burnom svijetu politike, pseudonimi su bili način građenja mita i istorijskog narativa, poput Lenjina i Tita, ili zaštita identiteta političkih disidenata u autoritarnim režimima.

Pseudonim ni danas nije iščezao. Elena Ferante, autorka “Napuljske tetralogije” i drugih popularnih romana, nikada se nije pojavila u javnosti. Nismo sigurni ni da li iza njenih priča stoji pero ženskog pisca, a postoje izvjesne sumnje da su romani pisani u četiri ruke. Pišući pod pseudonimom, ova književnica se bori protiv samopromocije pisaca koja, po njenom mišljenju, umanjuje vrijednost samog umjetničkog djela.

O tome je razmišljao i Mišel Fuko pitajući se nije li autorstvo zapravo funkcija, a ne osoba. Pseudonim ne skriva pravog autora, već ga stvara, nekada da bi govorio ili pisao umjesto njega, nekada da bi svoju ličnost distancirao od svoje funkcije pisca.

Heteronimi koje je koristio Fernando Pesoa da bi izrazio sve “druge pisce” koje je očigledno pokušao da pomiri u sebi, prerasli su u potpuno odvojene ličnosti originalnog stila, biografije i filozofije. Među njima najpoznatiji su Alvaro de Kampuš, Rikardo Reiš i Alberto Kareiro, a njihove biografije i djelo iza kojeg su stali imenom, doveli su do nekih mišljenja da je Pesoa bio samo medijum za te druge pisce koji su se u njemu rađali.

Ilija Dimić i likovna fantazija

Kada se u likovnom svijetu devedesetih godina prošlog vijeka pojavio Ilija Dimić, trebalo je vremena da javnost shvati da iza identiteta ovog umjetnika stoji srpski slikar i akademik Dušan Otašević. Dajući mu autentičnu biografiju rođenja i smrti, jasan umjetnički pravac zaboravljenog avangardnog jugoslovenskog umjetnika rođenog na samom početku 20. vijeka koji nestaje 1938. kao učesnik Španskog građanskog rata, Otašević je kreirao umjetnika po svojoj mjeri, a po sopstvenim riječima, i svog duhovnog oca.

Danas svaki avatar, nadimak, profilna slika može postati identitet, dok nas algoritmi uče kako da postanemo neko drugi prateći stil, ton, čak i raspoloženje našeg virtuelnog “ja”. To bi mogao biti digitalni put ka nečemu što je Jung nazivao “individuacijom”, kada napuštanjem onoga što zovemo „sopstvenim imenom“ razvijamo svoju ličnost.

Pseudonimi i virtuelni identiteti nas često udaljavaju od onoga što u stvarnosti jesmo, dajući nam mogućnost da postanemo neko drugi koga nosimo u sebi. Upravo taj nikad završeni proces upoznavanja sebe kroz bezbrojne identitete koji su nam danas više nego ikada ranije na raspolaganju — najuzbudljiviji je dio čovjekovog životnog putovanja.