Lidija Glišić

Nevidljive granice mediteranske botanike

Mirisi mora mirisi su njegovog priobalja које se ogleda u morskoj vodi, mijenjajući joj boju. Uz jedinstvena morska isparenja, ova mediteranska flora čini da i zatvorenih očiju prepoznajemo morski predio. Dovoljno je da udahnemo miris koji se naročito u ovo doba godine tijelom ljeta širi ‘radijalno’, kako to kažu parfimeri, pa da začas zaboravimo na kopno.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Hercegovci bi rekli: “Nema Juga gdje smokva ne niče, a magare ne njače“.

Kada je kao mlad i tada još nepoznat profesor Fernan Brodel branio doktorat u vidu sada već čuvene knjige o Mediteranu, jedina zamjerka mlađanom istoričaru bila je izostavljanje važnog protagoniste mediteranskog kamena – magarca.

Nekoliko decenija kasnije, u svom “Mediteranskom brevijaru”, Predrag Matvejević će upravo pričom o magarcu završiti ovu životnu knjigu prevedenu na desetine jezika, i tako se simbolično odužiti pokojnom meštru.

SMOKVA

“Smokva preuzima i produžuje mediteransku među tamo gdje prestaje maslina”, piše Matvejević o nevidljivim granicama mediteranske botanike.

Još u vrijeme egipatskih faraona, smokva je korišćena za liječenje bola u desnima. Pod smokvom su rođena braća Romul i Rem.

Biblijska priča smokve seže u Rajski vrt, kada su Adam i Eva svoju nagost prekrili smokvinim listom. Neki pričaju da je upravo smokva, a ne jabuka, bila to zabranjeno voće koje nas je iselilo iz raja. Ovaj slatki plod Biblija će pomenuti bar još pedesetak puta.

Od Biblije do erotske poezije smokva će biti simbol mnogo čega, ali je možda putenost tijela, naročito onog ženskog u punoj zrelosti, razlog zbog koga danas pomislimo na smokvinu slast.

MASLINA

Mediteran leži na rubovima pustinjskog pojasa, a maslina je drvo sunčanih predjela. “Maslina razdvaja sumornost Ekvatora od sumornosti Sjevera, ona je simbol klasicizma između dva romantizma”, pisao je Oldus Haksli.

Otuda je maslina još jedan diskretan graničar Mediterana, dugovječan i višestruko koristan: kao izvor hrane, svetosti i blagodati. Čin sađenja maslinovog drveta ima svoju arhetipsku simboliku, jer zahtijeva strpljenje i brigu o ovom čudovišnom stablu koje se izvija ka nebu generacijama, poput one u Baru za koju se kaže da pamti Hristovo vrijeme.

Maslina je prva biljka izrasla poslije Potopa, simbol pomirenja ljudi sa Bogom, otuda maslinova grančica u kljunu goluba. Ni Sveto pismo ni Kuran ne mogu bez masline, a maslinovo ulje podjednako je ljekovito u svakodnevnom životu i u vjerskim obredima.

HERODOT MEĐU TURISTIMA

U uvodu pomenute knjige o Mediteranu, Brodel nagađa, citirajući svog učitelja Lisjena Fevra, šta bi bilo kada bi se Herodot, otac istorije koji je u 5. vijeku proputovao veći dio tada poznatog svijeta, pojavio među današnjim turistima:

“Ala bi se začudio! Ti zlaćani plodovi, što proviruju iz šibljika zagasito zelene boje, narandžinog, limunovog ili mandarininog drveta, nešto se ne sjeća da ih je vidio za života. Ne bogme! Sve su to daleki istočnjaci koje su donijeli Arapi. Pa te čudne biljke neobičnih silueta, bodljikave, poput motki rascvjetanih, s čudnim imenima kaktusa, agava, aloja, indijske smokve - nikako da se sjeti da ih je za života vidio. Ne bogme! To su Amerikanci. To visoko drveće blijedozelenog lišća, koje pak nosi grčko ime, eukaliptus: nikada nešto slično nije ugledao. Tako je bogme! To su Australijanci. A ni čempres, jer su to Persijanci.“

Osim maslinovog drveta, vinove loze i pšenice, skoro sve biljke ponikle su daleko od mora.

AGAVA

“Sada sam agava koja korijenom rije u pukotine hridi i bježi od mora sa kracima algi”, opevao je ovu naturalizovanu Mediteranku italijanski pjesnik Euđenio Montale.

Možda je baš nju izabrao jer cvjeta samo jednom u životu i to onda kada joj se bliži kraj. A mogao ju je opevati i zbog njenog čudesnog tijela od koga se može napraviti konopac otporan na slanu vodu, ali i najfinija čipka.

Agava može i da opije ako se pretoči u meksički meskal, ili popularnu tekilu.

KAPAR

Evo jedne biljke kojoj je Mediteran domovina. Upravo zato što se osjeća domaćom, svojim raskošnim cvijetom zna intimno da obgrli kamene zidine kuća i stepeništa.

Nisu joj jestivi plodovi već cvijetni pupoljci, omiljeni mediteranski začin, gorak i aromatičan: “Trpki okus kapara najbolje poznaju oni koji poznaju svu trpnju Mediterana”, piše Matvejević.

LOVOR I KONOPLJIKA

Slatke vode Skadarskog jezera okružuju ove dvije biljke, pa su zato pomenute zajedno.

Krećemo li se od juga ka sjeveru, lovorov list gubi punoću i mijenja ime u lorber. Još je proročica Pitija udisala lovorova isparenja radi ljekovitih svojstava, a danas su kulinarstvo i kozmetička industrija nezamislivi bez ovog lista.

Šume lovora su rijetkost, zato su prava dragocjenost na ostrvcima Skadarskog jezera, baš kao i siva čaplja, zakonom zaštićena vrsta, koja se gnijezdi isključivo na ovom drvetu.

Konopljiku je još Hipokrat prepisivao svojim pacijentima. Njenu ulogu u umirivanju libida i seksualnog nagona, odakle joj i ime “monaški biber”, nauka nikada nije dokazala. I ona raste u vrbacima ovog velikog jezera koje rijekom Bojanom otiče u Jadransko more.

Da bi mirisao i odisao onako kako to čini, morski pejzaž je nezamisliv bez limuna, narandže i mandarine, šipka koji sjevernije postaje nar, ruzmarina, lavande, žalfije, rogača, vinove loze, kaktusa, aloje… O njima i ostalim čuvarima mediteranskog nezaborava, drugom prilikom.
Uostalom, Brodel mudro savjetuje: „Čitalac će najbolje učiniti ako svemu prida svoja sjećanja, svoje viđenje unutrašnjeg mora.“