Lidija Glišić

Povodom jednog filma: Ekran umjesto epitafa

Posljednji film Dejvida Kronenberga ponovo je pokrenuo temu o vezi smrti i tehnologije, ili, možda preciznije, o privremenom odstustvu smrti zahvaljujući tehnologiji. “Pokrov” je priča o čovjeku koji ne može da preboli smrt supruge, pa stvara tehnološki sistem koji mu omogućava da posmatra njeno tijelo u grobu.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Karš (Vensan Kasel) stvara kontroverzni i inovatni sistem GrejvTeh (GraveTech) koji živima omogućuje da se pomoću specijalne aplikacije povežu sa svojim pokojnicima, prateći sve promjene kroz koje prolaze njihova tijela. Na ovom visokotehnološkom groblju, tijela se sahranjuju u specijalnim pokrovima opremljenim malim kamerama povezanim sa ekranima ugrađenim u nadgrobne spomenike.

Kronenberg nas je navikao na svoj uznemirujući filmski jezik, a“Pokrov” pokazuje kako izgleda smrt kada nije ni kraj, ni prelaz ka metafizičkoj vječnosti. Digitalne veze pridržavaju mrtve za žive koji prate oticanje svega tjelesnog iz pokojnika, ne puštajući ga da zaista i zauvijek ode. Taj svojevrsni posmrtni panoptikon pretvara nadzor tijela umrlog u trajno stanje. Pokrov, koji je u mnogim civilizacijama služio upravo da zaštiti dostojanstvo pokojnika prekrivajući njegovo tijelo nakon smrti, sada postaje suprotnost – sredstvo kojim je tijelo neprestano izloženo pogledu.

Zato ovaj film pokreće dublje pitanje: šta se dogodilo sa smrću u našem svijetu?

“Dok su ljudi zaista vjerovali u uskrsnuće tijela i besmrtnost duše”, piše Mišel Fuko, “bilo je prirodno da se zemnim ostacima ne pridaje veliki značaj. Od trenutka kad ljudi više nisu bili tako sigurni u zagrobni život, postalo je logično da se veća pažnja poklanja posmrtnim ostacima koji su jedini trag našeg postojanja u svijetu i u riječima.”

Od rituala do panoptikona

Nekada grob nije bio obično počivalište, već kapija ka drugom svijetu, mjesto susreta ovozemaljskog i vječnog. Otuda su sahranjivanje oduvijek pratili brojni pogrebni rituali kako bi se pokojniku olakšao trenutak prelaska.

Ti rituali, kako kaže Robert Herc, nisu bili samo čin rastanka, već potreba da zajednica priustvuje tom prelasku iz života ka vječnosti. Nije se samo tijelo spremalo za odlazak, već se ispraćala i duša. Smrt je imala svoj dublji smisao.

U međuvremenu, smrt smo protjerali iz svakodnevice. Prestala je da bude javna. Gubitak vjere u zagrobni život obesmislio je i rituale koji su je pratili, a što je još važnije, ostavio nas je bez smisla koji je smrt nekada imala – nade u onostrani život pokojnika. U hrišćanstvu i islamu to je zagrobni život, u budizmu i hinduizmu vjerovanje u reinkarnaciju, dok neke narode “tamo” čeka duhovni svijet predaka.

Zato je priča o Karšu i njegovoj potrebi da se od ženinog tijela nikada ne razdvoji digitalizujući njegovo propadanje, priča ateiste, što Kronenberg jeste, koji ne vjeruje da nakon smrti postoji išta osim propadljivog tijela. Njegov junak zato ostaje zaglavljen u ponavljajućem trenutku gubitka voljene osobe.

Virtuelna vječnost

Ako potrebu glavnog junaka filma da nastavi vizuelni kontakt sa tijelom preminule supruge vidimo kao neku vrstu utjehe, onda nije čudno što mnogi danas u virtuelnom svijetu traže načine da ponovo stupe u kontakta sa preminulima.

Platforme poput “Project December” omogućavaju da putem korisnički unetih podataka razgovarate s četbot verzijom umrle osobe. Slični algoritmi nude podsjetnike i uspomene, čuvaju slike, glasove, digitalne dnevnike, stvarajući virtuelne grobnice.

Jedan od novijih fenomena su i QR kodovi na spomenicima koji sadrže mnogo više podataka o pokojniku od imena i datuma. Skeniranjem koda otvaraju se stranice sa pokojnikovom biografijom, fotografijama, video zapisima, govorima, digitalnom knjigom žalosti, pa čak i linkovima ka društvenim mrežama pokojnika.

Kao ni život, ni smrt nije ista otkada se tehnologija umiješala između živih i mrtvih – ona više nije ni put ka vječnosti, ni ka zaboravu.

Možda je najveća iluzija našeg vremena nada da ćemo tehnologijom prevariti ovozemaljski kraj. U želji da zadržimo one koje volimo, oduzimamo im spokoj vječnog počinka. Riječi epitafa na nadgrobnom spomeniku danas je zamjenio svjetleći ekran. Nemirenje sa smrću ni životu ne daje priliku da krene dalje.