Lidija Glišić

O grudima u oktobru

Za stolom sjedi nas šest žena. Njih pet je operisalo karcinom dojke: moje dvije sestre, njihova majka, drugarica i moja kuma. One ne znaju da, dok ih gledam u ovom običnom ženskom kafenisanju, dok se smijemo jedne drugima, ja mislim kako im ova bolest nije oduzela ništa od njihove urođene ženstvenosti, iako, podmukla, cilja baš u onaj dio ženskog tijela koji nas simbolizuje kao majke, supruge, ljubavnice. U svakom slučaju, grudi su dio tijela koji žena daje onima koje najviše voli: djeci, mužu, partneru ili sebi pred ogledalom.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Neke su se oprostile sa svojim grudima, neke sa jednom dojkom, a neke su ostale s obje — u vječnoj dilemi da li su ljekari donijeli pravu odluku kada su operisali tumor, a nijesu uradili mastektomiju.

Kada je sestra ostala bez kose, bio je to drugi simbol ženstvenosti s kojim je morala da se oprosti prolazeći kroz tretman hemioterapije. Nije mnogo marila — i kad je kosa počela da raste, složile smo se da joj kratka frizura dobro stoji, a da silikonski dodatak za dojku može da kupi i kod Kineza! Druga sestra se šalila da je  uradila rekonstruktivnu operaciju i da je konačno mogla da bira kakve grudi želi.

Između prvog saznanja da imaju rak i ovog smijeha koji danas zvoni u njihovim drugačijim tijelima koja su, u međuvremenu, ostala i bez reproduktivnih dijelova — bilo je svega: suza, straha, skrivanja od dječjih pogleda, mučnine, povraćanja, opekotina posle zračenja, lijekova koje će uzimati godinama.

Oktobar je mjesec kada sve te nevidljive žene, koje pune odjeljenja onkologije, postanu vidljive u kampanji protiv raka dojke, čiji je simbol ružičasta mašnica. Kao da su neke barbikine rođake ili razmažene lutke — potpuno neprikladan simbol za ove borce protiv bolesti zbog koje će do kraja života sa strepnjom odlaziti na kontrole i čekati rezultate.

U filmu „Grudi“, rediteljka Marija Perović okuplja tri srednjoškolske drugarice, već zakoračile u petu deceniju, na proslavi 25 godina mature - sa svim strahovima i strepnjama koje nose neminovne promjene ženskog tijela na pragu menopauze.

Ana će, baš pred tu proslavu mature, saznati dijagnozu karcinoma dojke. Jelena će otkriti tajnu koju je skrivala i od najbližih: da zapravo nije operisala rak, već je samo željela da ispuni davnašnju želju i smanji grudi. Zorka očajnički želi dijete, svjesna da vrijeme curi njoj i njenom tijelu.

To curenje vremena žene osjećaju dok gube onu nježnost lica i gracioznost koraka, dok dobijaju kilograme tamo gdje ih nikada nije bilo; dok nestaju oni dani u mjesecu kad su sebi u ogledalu bile kraljice — zavodljive i spremne na sve. Te promjene raspoloženja, od suza do histeričnog smijeha, naleti vrućine što obuzmu tijelo, noći što se oduže u nesanici i neizvjesnosti nove noći — sve su to znakovi tihe nadolazeće promjene.

U priči „Nevidljiva žena“ Slavenka Drakulić opisuje taj susret sa drugačijom sobom: „Kako bih vam to opisala...? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala. Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Strana žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duha. Nisam se odmah prepoznala.“

Prvo se, iznenada, suočimo sa sobom u ogledalu.

Nevidljivost je drugo suočavanje.

“On je, recimo, srednjih godina, sljepoočnice su mu već sijede, ali ipak ti ne bi mogao biti sin, iako je mlađi. I tada ugledaš njegov pogled. Gleda te, a vidiš da te ne vidi. Gleda kroz tebe, baš kao da si od stakla.“

Tako žene u nekim godinama postanu previše vidljive sebi, a nevidljive drugima. To je još jedno iskušenje koje nosi ta „pauza“ kao predvorje neminovne starosti.

Dok je u zapadnoevropskim društvima menopauza dugo posmatrana kao bolest, u kulturama Istoka na nju se gleda kao na uspostavljanje ravnoteže. U Kini, jin i jang koncept tumači menopauzu kao prelazak iz aktivne u mirnu fazu života. Japanski izraz za menopauzu, “konenki”, označava “promjenu života“, a ne „kraj“. U mnogim afričkim i latinoameričkim zajednicama menopauza ima ritualni karakter: žena koja više ne može da rađa, postaje savjetnica i spona među generacijama.

Nas šest, kao i većina žena u ovim godinama, družimo se više nego ranije jer se razumijemo: u svojoj zaboravnosti, valunzima, nesanicama pa i u ovoj podmukloj bolesti o kojoj drugi pričaju u oktobru, a mi i svih drugih mjeseci u godini.