Lidija Glišić

Zašto nam je potreban dan za tugovanje?

Periodi tugovanja prate čovjeka od davnina. U antičko vrijeme, kada je smrt bila dio javnog i političkog života, i žaljenje je bilo kolektivno – zajednički ritual, čin pripadnosti i pamćenja. U srednjem vijeku rituale zamjenjuju vjerski obredi i molitve za spas duše. U vijekovima koji slijede smrt postaje privatna, intimna, gotovo sentimentalna. U ovom našem digitalnom dobu, i tugovanje postaje svedeno na objavu i komentar, najčešće uz skraćenicu RIP (rest in peace) – posljednju generičku poruku upućenu preminulom.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Dan žalosti koje država proglašava nakon velikih tragedija je poziv na zajedničko tugovanje. To je pokušaj da se na trenutak zaustavi svakodnevno ubrzanje, da kolektivno osvijestimo gubitak života.

Danas, kada smo preplavljeni lošim vijestima, slike poginulih, bolesnih i nesrećnih naviru u medijima i na društvenim mrežama uporedo sa reklamama za kozmetičke proizvode, vremenskim prognozama, pijačnim barometrom. U tom vrtlogu informacija, dan žalosti postaje brana ravnodušnosti, dvadeset četiri sata koji nas podsjećaju na dragocjenost svog i tuđeg života.

U kontekstu državnog poziva na tugovanje, Džudit Batler postavlja zanimljivo pitanje: Koje smrti smatramo vrijednim tugovanja?

“Otvoreno tugovanje je povezano sa gnjevom, a gnjev pred nepravdom ili nepodnošljivim gubitkom ima ogroman politički potencijal. To je, konačno, jedan od razloga zašto je Platon želio da protera pjesnike iz Republike. Smatrao je da će građani, ako prečesto budu odlazili da gledaju tragedije, plakati nad gubicima koje su vidjeli, a da bi takvo otvoreno i javno tugovanje, narušavanjem poretka i hijerarhije duše, narušilo i poredak i hijerarhiju političke vlasti. Bilo da govorimo o otvorenoj tuzi ili gnjevu, govorimo o afektivnim reakcijama koje režimi moći pomno regulišu i ponekad podvrgavaju izričitoj cenzuri”, pisala je Batler o tugovanju u ovom našem vremenu ratova “uživo”, gdje je teško ograničiti moć slike, pa samim tim i moć uticaja na javnost.

U trenucima kada se dogode zločini ili nesreće koji bi mogli dovesti do kolektivnog gnjeva, dan žalosti može djelovati kao sigurnosni ventil. Njime država priznaje da se dogodilo nešto što duboko boli njene građane, a istovremeno preuzima odgovornost da tu bol javno imenuje. Tada se smrt izmešta iz sfere privatnog žaljenja. Gubitak postaje opštedruštvena činjenica, a osjećaj tuge se preliva preko granica jedne porodice i bližnjih.

Kada tragedija postane veća od lične nesreće, nastaje potreba za kolektivnim gestom – za danom žalosti. Taj dan nas podsjeća da nasilno oduzimanje života ne smije biti tolerisano. To je podsjećanje da ni smrt nije privatna stvar ukoliko je izazvana nebrigom, nasiljem ili sistemskim propustom.

Zato dan žalosti nikada ne bi smio biti puka formalnost. On je priznanje da nas nešto duboko boli kao društvo – ne samo jer su neki ljudi umrli, već zato što nas je njihova smrt podsjetila koliko je život krhak i dragocjen.

Tugovanjem priznajemo da je svaki izgubljeni život bio vrijedan življenja.