Lidija Glišić

Praško proljeće - vrijeme neobojenih revolucija

Na obalama Vltave, u gradu koji se na maternjem jeziku izgovara u ženskom rodu, pa je poznat i kao Majka svih gradova, samo jedno proljeće neće ličiti na sva druga pre i posle njega. Te 1968. započeće period društvenih i političkih reformi u komunističkoj Čehoslovačkoj nazvan ‘Praško proljeće’.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Upravo na današnji dan 1968. godine Komunistička vlada Čehoslovačke, na čelu sa Aleksandrom Dubčekom, proglasila je uvođenje društvenih reformi koje neće imati vremena da zažive, jer neće dočekati ni jesen iste godine, a kamoli naredno proljeće. Ipak, pokušaj uvođenja "socijalizma sa ljudskim likom“, omekšavanje režima iz same dubine komunističkog sistema, uzdrmaće temelje totalitarnog sovjetskog uticaja u Čehoslovačkoj i time pripremiti teren za ‘Plišanu revoluciju’ i konačni pad komunizma dvije decenije kasnije.

Pokret koji ćemo pamtiti po njegovoj završnici, po tome kako je ugušen, po ulasku sovjetskih tenkova u Prag, po progonu i hapšenju onih koji su ga vodili, po samospaljivanju studenta Jana Palaha na Vjenceslavovom trgu - zapravo je počeo kao kulturni preporod, pokušaj renesanse češke umjetnosti i kulture.

‘Praško proljeće’ 1968, kako je pisao Žak Rupnik, “ne svodi se samo na svoju političku dimenziju već se jedino može razumjeti kao ishod jedne decenije u kojoj nedjeljnik pisaca ‘Literarni novini’ ima tiraž od 250 hiljada primjeraka koji se prodaju u jednom danu; decenije u kojima kulturna emancipacija ubrzava raspad političke strukture“.

U zemlji od deset miliona stanovnika, ovakav tiraž i uticaj časopisa koji je izdavalo Udruženje čeških pisaca, po ulasku sovjetskih trupa u Prag, imaće za posledicu ukidanje svih časopisa i razaranje češke kulture.

Jedan od najpoznatijih disidenata ‘Praškog proljeća’, Milan Kundera, u eseju ‘Oteti Zapad’ napisanom u Francuskoj iz koje se nikada više neće vratiti u domovinu, kaže da je „smisao tog razaranja bio trostruk: prvo, rušio se centar opozicije; drugo, minirao se identitet nacije kako bi njom lakše upravljala ruska civilizacija; treće, nasilno se prekidala epoha novog doba u kojoj je kutura još predstavljala ostvarenje vrhunskih vrijednosti”.

Njegovi francuski prijatelji nisu razumjeli značaj ukidanja časopisa u Čehoslovačkoj. Da su u Francuskoj ili Engleskoj svi časopisi nestali, to niko ne bi primijetio, čak ni njihov izdavač, jer su za večerom oni uveliko diskutovali o televizijskim emisijama, zapaža Kundera. Nasuprot tome, pobune koje su se dešavale u zemljama iza gvozdenih zavjesa nijesu bile podržane od medija, već su „pripremane, pokretane, ostvarene romanima, poezijom, pozorištem, filmom, književnim časopisima, filozofskim raspravama, to jest kulturom“.

Ovaj pokušaj preobražaja društva koji je primijećen još u januaru, procjvetao u proljeće i bio ugašen u avgustu, zapravo je počeo 1967. godine na Kongresu čehoslovačkih pisaca. Ko bi mogao pomisliti da će okupljanje pisaca godinu dana ranije pokrenuti i usmjeriti buduće događaje, da će pročitano pismo disidenta iz SSSR-a, Aleksandra Solženjicina, dići toliku buru među okupljenim piscima, a da će na sve to Kundera reći: "Upravo češkim piscima pripada najveća odgovornost za sam opstanak našeg naroda, jer baš od kvaliteta te književnosti, od njene veličine ili beznačajnosti, od njene hrabrosti ili od njenog kukavičluka, od njenog provincijalizma ili univerzalnog dometa u velikoj mjeri zavisi odgovor na pitanje o preživljavanju ovog naroda.“

U decenijama koje će uslijediti, pobune više neće mirisati na ono proljeće na koje je mirisao Prag te '68: na kulturu koja nije bila privilegija elita, već žiža koja je okupljala čitav jedan narod.

Danas, ni cio vijek kasnije, u vremenu postistine i postkulture, revolucije su postale „obojene“, sa uputstvima i preciznim koracima poput svake marketinške kampanje. Ako ste ikada vidjeli makar korice nekog od takvih priručnika, mogli ste pročitati uputstvo poput: ‘Kako da uz pomoć sutlijaša, lego kockica i ostalih nenasilnih tehnika pokreneš zajednicu, srušiš diktatora ili prosto promijeniš svijet.’

Tako će kulturnu revoluciju šezdesetih koja je osunčala čitav narod svojom uzvišenoću, gdje je upravo gorko iskustvo staljinizma uticalo na kulturni, društveni i politički preobražaj čitavog naroda, naslijediti zapadnjačka “mustra” za pobunu, koju će upravo mali narodi Evrope poslušno prepisivati.

Paradoks demokratizacije i globalizacije jeste ponovno pregrupisavanje država, povezivanje u nerijetko nametnute saveze koji podsjećaju na neka ranija vremena sa kojih je zavjesa davno podignuta. Obojena vremena nerijetko prikrivaju otvoreno ucjenjivačka pravila koja nameću jači.

Parole o izvojevanoj slobodi izbora, o tome da su pesnica, ruža, tulipan i drugi simboli obojenih revolucija sa sobom donijeli “politiku sa ljudskim likom” za kojom neprestano tragamo, zapravo su utopije koje nas uvijek ponovo zavedu.