Lidija Glišić

Bajke u svijetu vještačke inteligencije

Živimo vrijeme čuda i čarolije iz bajki koje smo slušali i čitali u djetinjstvu. U 20. vijeku nismo ni slutili da će nam mašta biti tako malo potrebna u milenijumu koji slijedi, jer je sve postalo dostupno i svakodnevno, da su i bajke koje smo slušali da bismo u sebi stvarali sopstvene svjetove, postale naša svakodnevnica. Na to me podsjetio Svjetski dan pričanja bajki koji se obilježava 26. februara.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Kada se poslije 200 godina pojavila nova bajka Braće Grim, naviknuti na svakakva čuda, nismo se iznenadili ovom kuriozitetu. Valjda su svi već slutili da je priču „Princeza i lisica“ ispričala vještačka inteligencija na osnovu postojećih bajki njemačke braće uz koje smo odrastali: o Snježani, Crvenkapi, Pepeljugi... „Izgubljena priča“ Braće Grim tako je „pronađena“ u algoritmima svijeta koji je stvorila jedna softverska kompanija.

Mediji su objavili da je i ruski predsjednik Vladimir Putin, na skupu posvećenom vještačkoj inteligenciji kome je prisustvovao, dobio svoju bajku kreiranu od strane VI, nazvanu „Dva prijatelja“. U njoj zajedno žive Djeda Mraz i Snježana, spremajući se za novogodišnje praznike, kada im u pomoć priskače čarobnjak koji gasi požar u njihovoj kolibi, čime je spasena i proslava Nove godine. Predsjednik Rusije nije odolio da čarobnjakovu pomoć uporedi sa ulogom Ministarstva za vanredne situacije svoje zemlje. Nekako mi je njegov komentar uništio magiju bajke, ali kada pomislim da mnoge čarobnjake sada mijenja ChatGPT i drugi sistemi vještačke inteligencije kojima se obraćamo za pomoć, shvatam da mi živimo tu magiju i da ona, postavši realnost, više nikada neće moći da se vrati u bajku.

Neka čuda iz našeg djetinjstva, uz koja smo tonuli u san, danas su postala tako banalno dostupna da se i ne sjećamo kolika su nam čarolija nekada bila. Zar vas čuveno pitanje „Ogledalce, ogledalce moje, kaži na svijetu najljepši ko je“, koje u bajci o Snježani i sedam patuljaka postavlja zla maćeha, ne podsjeća na obraćanje našem pametnom asistentu: „Hej Siri, kaži mi...“

Nije li Pinokio uvijek djelovao pomalo zastrašujuće dok je oživljavao u Đepetovim rukama, baš kao humanoidni robot Sofija u rukama Dejvida Hansona, osnivača kompanije iz Hong Konga, koji je prvi robot sa zvaničnim državljanstvom? Ili, još bliže našem nestašnom drvenom dječaku – virtuelni robot koji izgleda kao sedmogodišnji dječak dobio je status stanovnika jedne opštine u Tokiju. Mirai, što znači budućnost, ne postoji u stvarnosti, a sa sugrađanima razgovara zahvaljujući vještačkoj inteligenciji.

Da ne pominjemo leteće automobile koje nam predstavljaju kao blisku budućnost u ovom našem 21. vijeku, a koji izazivaju gotovo isti onaj osjećaj uzbuđenja koji smo kao djeca 20. vijeka osjećali zamišljajući da letimo na ćilimima iz “Hiljadu i jedne noći”.

Ipak, slušanje bajki je mnogo više od uzbuđenja izazvanog čudima. To je i ona nezamjenjiva čarolija roditeljskog glasa koja nas je slala u snove sa nadom da će dobro pobijediti, sa porukom da se uvijek treba boriti za istinu i pravdu, u poretku naracije bajke koja teče jasno i čiji kraj uvijek ima poentu. Kroz bajke smo saznavali o kulturi i istoriji drugih naroda, pa su omiljene bajke mog djetinjstva, kada sam naučila da čitam, bile narodne bajke iz različitih zemalja: poljske, ruske, španske, jevrejske, afričke, indijske. Bilo je to izdanje Narodne knjige, manjeg formata, vrlo malo ilustrovano, sa tvrdim koricama u bež boji, koje su preko polovine vertikalno bile ukrašene motivom iz bajki koje su me, između korica, čekale.

Čitanje bajki, za razliku od današnjeg popularnog gledanja bajki, ostavlja prostor da budemo učesnici u toj paralelnoj stvarnosti, da je dograđujemo, da je prisvajamo, da je „varimo“ polako. Zapitkujući onoga ko im čita, djeca zapravo postaju novi stanovnici svijeta knjiga koje će, zahvaljujući upravo bajkama, zauvijek zavoljeti.

Bruno Betelhajm, koji je istraživao uticaj bajki na djecu, kaže da nijedna druga vrsta priča ne obogaćuje dječji unutrašnji svijet kao bajke. Bajke „ne umivaju“ sadržaj od neprijatnih životnih situacija kao što to čine druge priče. Zlo, smrt, starenje, želja za vječnošću – bajke djecu suočavaju sa prvim životnim dilemama, vrlo sažeto i otvoreno. „Bajka ne bi mogla da ima psihološki uticaj na dijete da nije najprije i iznad svega umjetničko djelo“, kaže Betelhajm.

Zato se bajka tako prirodno sreće i u jednoj od najljepših umjetnosti, jer joj nisu odoljeli ni najveći svjetski kompozitori poput Griga, Dvoržaka, Stravinskog, Ofenbaha, Čajkovskog… Zahvaljujući njima saznajemo kako Mala sirena, Ledena princeza, Ružno pače, Krcko Oraščić zvuče kada se ne pričaju, već vrhunski odsviraju.

Svjedoci smo da vještačka inteligencija malo šta ne može i u svijetu pričanja bajki. Tehnički, ona ih stvara i pretvara u našu svakodnevicu. Ali, dok smo uz bajke mogli da zaspimo uvijek mirni i spokojni jer je dobro pobijedilo, uz čuda koja stvara vještačka inteligencija niko nam ne garantuje miran san i srećan kraj.