Lidija Glišić

Svjetski dan radija – Dan nevidljivih ljudi

Svjetski dan radija koji obilježavamo svakog 13. februara, povod je da govorimo o ovom najintimnijem među medijima. Radio slušamo u intimnim prostorima kuće, automobila, kreveta. U vremenu kada je počinjao, radio aparat je bio novo ognjište oko kojeg se okupljala cijela porodica.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Svojevrstan omaž takvom radiju uz koji je odrastao, posvijetio je Vudi Alen nostalgičnim i autobiografskim filmom “Dani radija”. Atmosferu Njujorka prve polovine 20. vijeka dočarava i džez muzika koju je Alen koristio, a koja je popularnost sticala upravo zahvaljujući radiju.

Sveprisutnost radija, nepretencioznost i nezahtjevnost zbog kojih ga slušamo bilo gdje i bilo kada, personalnost i bliskost koje ostvaruje glasom, zvukom i tišinom, stvaraju posebnu vrstu povjerenja i prisnosti sa slušaocima.

Moji “dani radija” sežu u rana jutra djetinjstva, kada me je otac budio zviždućući neku melodiju sa talasa radija koji bi uključivao čim otvori oči. Dok se kućom širio blagi miris njegove kolonjske vode poslije brijanja, na radiju je već počinjala emisija za djecu koja nas je ispraćala u školu. Tog jutarnjeg osjećaja spokoja takođe se sjećam prisjećajući se radija, onog osjećaja da nas pred neizvjesnošću novog dana samo ustaljena porodična rutina može osokoliti.

U tinejdžerskim danima nezaobilazna je bila muzička emisija koja se emitovala prijepodne, pa smo mogli da je slušamo samo ako bismo u školu išli u popodnevnu smjenu. Ne želeći da propustimo ništa, sve detalje emisije prepričavali su nam drugovi iz suprotne smjene koji su je slušali. Osamdesetih godina prošlog vijeka, radijski program iz otvorenih automobila razlijegao se dvorištima, a “radijska zajednica” obuhvatala je i komšiluk.

Desetak godina kasnije i sama sam postala dio nevidljivih ljudi iz radija koji su za mene, uz dobro poznate glasove, prvi put dobili i lice. Novinarski posao započela sam upravo u tom radiju svog djetinjstva, u redakciji koja je, natopljena duvanskim dimom, mirisala na kuvanu kafu i brujala od glasova i pisaćih mašina. Zato sam voljela jutarnja dežurstva, kada bih prva ušla u tišinu redakcije, u zastakljenu kabinu sa čije me druge strane stakla čekao neispavani kolega tonac. Onog časa kada bi se upalila lampica “u programu” i on klimnuo glavom, novi dan za mene i slušaoce mogao je da počne. Tada sam zavoljela sve čari nevidljivosti i intimnosti radija koje su se kasnije izgubile radom na televiziji, ali sam upravo na radiju naučila da uz riječ i zvuk koristim i tišinu.

Poput književnosti, radio može da stvori bogatstvo slika u slušaočevoj mašti. Jer ni slikovitost knjige nije na njenim stranicama, već u našoj posvećenosti i sposobnosti da dočaramo vizuelne predstave stvorene od riječi i tišine.

Neki su tvrdili da je internet “grobar” radija, drugi da radio zahvaljujući internetu doživljava svoju renesansu. Istina je da je zahvaljujući internetu danas moguće emitovanje radijskog programa iz bilo koje tačke na svijetu. Radio je takođe stekao neke nove osobine koje ranije nije imao: postao je multimedijalan, moguće ga je slušati odloženo, na zahtjev, korisnik sam određuje redoslijed teksta, muzike i drugih sadržaja. Istovremeno, nasljednik starog radija izgubio je neke od odlika svog prethodnika, poput linearnosti i simultanosti.

U nekoj vrsti tehnološke evolucije radija, internet je omogućio da emitovanje audio programa dobije i sliku, često i tekst, a razvoj digitalnih medija postavio je još jedan zahtjev: da sve bude u realnom vremenu, uživo.

Sva ova podsjećanja nam govore da je radio od svog nastanka pokazao veliku prilagodljivost tehnološkim, društvenim i kulturološkim promjenama, koju će, bez sumnje, zadržati i pred novim izazovima.

Ja sam ostala vjerni slušalac radija, ne propuštajući svoju novu omiljenu muzičku emisiju koja se sada emituje putem interneta i nosi naziv potpuno u skladu sa današnjom pričom – “Gistro FM” (kako piše u opisu emisije – the name of the show in slang means "kind of radio station").

Radio još “ne putuje u raj”, kako je pjevao Jura Stublić, i očigledno će i u vremenu koje slijedi imati šta da kaže – riječju, zvukom i tišinom.