Lidija Glišić

OSVRT

Makondo

“Tko je nekada nosio prvo sunce po dvorištima, nikada sasvim ne ostavlja ovaj život u predgrađima..”

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Možda razlog što je serija “Sto godina samoće” po knjizi Gabrijela Garsije Markesa u meni ovih dana pokrenula priču o predgrađima, leži u onom čudnom životnom sinhronicitetu da sam toga dana slušala i najljepšu verziju pjesme “Potraži me u predgrađu” koju izvodi Darko Rundek.

Možda je i decembar mjesec koji zabada poslednju tačku u kružnicu odlazeće godine, pa se vraćamo svojim predgrađima iz kojih smo otišli u želji da, kao Hoze Arkadio Buendija, izgradimo negdje drugdje svoj Makondo.

Magija knjige koju smo često čitali premladi da bismo shvatili da će nas neupitna potreba za udaljavanjem od tih mjesta gde je sve počelo, ponovo vratiti na početnu tačku našeg putovanja, oživjela je u tom vječno mladom svijetu Markesovih likova sada i ekranizovanih u istoimenoj seriji.

To što je serija na španskom jeziku daje joj posebnu melodičnost, to što su piščevi sinovi učestvovali u kreiranju serije odslikava nasljeđe djela koje je odavno postalo simbol Kolumbije i cijele Latinske Amerike jer odiše bojama, mirisima, magijom, ali i nakupljenom samoćom i tugom Trećeg svijeta.

O istih sto godina samoće upravo tog svijeta često je pjevao Rundek, bacajući nas u magiju svojih muzičkih mizanscena, kao što je toga dana učinio pjesmom o predgrađu. Svih njegovih albuma i pjesama sjećam se kao savršeno preciznih oznaka svojih godina samoće koje su ponekad izgledale kao da ih je stotinu, kao i onih bučnih perioda koji su probijali zidove tišine u mladalačkim predgrađima. Uostalom, nijesmo li njegov i “Haustorov” album “Treći svijet” zavoljeli upravo jer je iz njega “disao treći svijet” kao usamljeničko predgrađe Prvog i Drugog svijeta.

Kažu da je Markes potrebu za pisanjem romana “Sto godina samoće” prvi put osjetio kada je posle mnogo godina posjetio kuću u kojoj se rodio i odrastao u Arkataki, predgrađu njegovog budućeg života iz koga će izrasti Makondo, porodica Buendija, njihova kuća sa bujnim rastinjem i Ursulinim cvijećem, kesten u dvorištu sa kojim će u poslednjim godinama života srasti Hoze Arkadio, osnivač ovog čudesnog mjesta koje je sagradio u bezuspješnoj potrazi za morem.

Iz balkanskih predgrađa izroniće estetika još jednog umjetnika koji će težinu našeg trećeg svijeta razigravati magijskim začinima stvarajući filmski Makondo. I ne samo filmski, jer je poput začetnika loze Buendija u Markesovom romanu, Emir Kusturica podigao dva svoja Makonda: Andrićgrad i Drvengrad.  Povezanost svijeta Latinske Amerike i Balkana, graditelj i reditelj vidi u tragičnim istorijskim okolnostima i visokim kulturnim i civilizacijskim dometima trećih svjetova, naglasivši da je upravo “produžetak plemenskog života u Latinskoj Americi, u brdima Kolumbije, obezbijedio Markesu kao studentu dramaturgije u Rimu, da donese svoju korpu iz koje može da povadi sve one čarolije koje je kasnije povadio”. U njihovim razgovorima na Kubi, Kusturica je pitao Markesa: „O čemu se radi u ovom svijetu, kada bi mogao da svedeš sve naše aktivnosti, kosmičke aktivnosti, isijavanja, radijacije u jedan mali filozofski okvir, šta bi to bilo?” Dobio je odgovor: „Zlatno jaje”. Isti naziv nosi nagrada koju reditelj filmskih predgrađa i realizma začinjenog magijom, dodjeljuje na svom Kustendorfu.

„Mnogo godina kasnije, gledajući u oči streljačkom vodu, pukovnik Aurelijano Buendija sjetiće se onog davnog popodneva kad ga je otac odveo da vidi led“. Tako počinje Markesova priča o stvarnosti umekšanoj sjećanjima na detinjstvo, na izvanredan događaj koji se nikada ne zaboravlja.

Svako od nas s godinama počinje da traži taj meki oslonac koji će ga dočekati kada bude gledao u oči u koje je toga dana gledao Aurelijano Buendija, a tog decembarskog popodneva, slušajući  Rundeka i gledajući ekranizovan roman koji sam davno zavoljela, učinilo mi se da je moje nikad sasvim napušteno predgrađe zapravo taj Makondo koji sam čitavog života tražila.