Vlatko Simunović

Propaganda

Dobar sluga i zao gospodar

Kad neko izgovori riječ propaganda čovjek prvo pomisli na Jozefa Gebelsa. Taj vam je bio ministar propagande. To je opšte poznata činjenica. Rijetki znaju da je bio i ministar narodnog prosvjetiteljstva.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

U širem smislu, prosvetiteljstvo znači sticanje znanja, mudrosti ili razumijevanja koje pomaže pojedincu da bolje shvati svijet oko sebe. Formalno, sve što je podrazumijevalo obrazovanje, eliminaciju stereotipa o određenim pitanjima ili postizanje jasnoće u vezi s nekom temom u nacističkoj Njemačkoj bilo je briga ministarstva kojim je upravljao Jozef Gebels. Dobar alat ali pogrešne ruke koje alatkom barataju. Ostalo je istorija.

Prosvetiteljstvo, kažu knjige, naglašava upotrebu razuma, nauke i obrazovanja, što bi trebalo da su instrumenti za unaprijeđenje društva i prečicu do oslobođenja od sujevjerja i tiranije. U istim knjigama propaganda se definiše kao dosljedan, trajni trud da se oblikuju percepcije, manipulišu spoznaje i direktno utiče na ponašanje kako bi se postigla reakcija koja je željena od strane propagandista. Propagandista je osoba koja koristi svoje znanje i vještine da oblikuje javno mnjenje. Gebels je prosvjetu iskoristio da masama kao ultimativne plasira sile podzemnog i nagonskog svijeta. Zato je s pravom označen kao demonska figura. Savršen zločinac. Ujedno i savršen propagandist. Vladavina pomoću edukacije. I krivi smjer. To se nigdje i nikada više ne može ponoviti. To je tamna strana.

ZATVOR I HAB

Posljednjih nekoliko dana sam u austrougarskom zatvoru. Nekadašnjem. Restauratori i zanatlije, evropski novac, dobra volja grada Kotora i darovitost ljudi koji su uticali na procese u Ministarstvu kulture, mjesto ljudske patnje i stradanja priveli su novoj namjeni. Danas je to kreativni hab. Pravo mjesto! Tu je do mene dospjela jedna knjigu Edvarda Bernajsa.

Gebels, taj zli genije sve što je znao naučio od Edvarda Bernajsa. Uvijek je imao pri ruci knjigu “Kristalizovanje javnog mnjenja”. Od Gebelsa koji ih je zloupotrebljavao do danas, kada veliki umovi Bernajsove ideje i pristupe primjenjuju u poslovnoj politici uticajnih korporacija, političkoj komunikaciji i medijima. Taj put je prešla knjiga od koje, u javnim bibliotekama, kod nas danas postoji samo jedan primjerak. Čuvaju ga u biblioteci Ekonomskog fakulteta UCG.

Da li fakat da u našim javnim bibliotekama Bernajsove knjige ne postoje govori da smo nacija navikla da nam drugi prepričaju knjige? Govori! Sve knjige koje tretiraju odnose sa javnošću i kreuranje javnog mnjenja u osnovi imaju Bernajsa. To ne tvrdim ja. To tvrde ljudi koji su odnosima s javnošću sagradili imperije. Kod nas je Bernajs savršen stranac. I tu smo đe jesmo. S pravom...

Nijesmo sami. Konfuzija u kojoj Evropa funkcioniše od pada Berlinskoga zida do jutros posljedica je lakoće usvajanja tuđih spoznaja. Neko muti vodu s čistoga izvora. Dobrovoljno smo dopustili drugima da nam kroz svoje sito siju podatke na osnovu kojih rasuđujemo u javnim pitanjima i privatnim životima. To je ljude učinilo ranjivima a rat i sulude rasprodaje nacionalnih bogatstava mogućim. Kako to funkcioniše možete saznati u Bernajsovim knjigama.

Kod nas ih nećete naći. Hetereogena smo ali mala javnost kojoj alfa mužjaci kao velike prodaju sitne političke i poslovne ideje. Zajednica smo koja funkcioniše na duboko neefikasan i zastario način. Što će nama Bernajs!

Gledam jednu njegovu knjigu koja je u odnosu na onu koju je cijenio Gebels nešto manja. “Propaganda”. Napisana je 1928. godine. U njoj su postavljeni temeljni psihološki i sociološki principi u propagandi i odnosima s javnošću. Bernajs detaljno razrađuje ideje i objašnjava kako se propaganda može koristiti kao alatka za oblikovanje javnog mišljenja i društvenih stavova.

Smatra da je propaganda neizbježna i potrebna u modernom društvu za usmjeravanje i koordinaciju ljudi. Razmatra razne načini na koje se propaganda može koristiti u različitim sferama, uključujući politiku, poslovanje, društvene pokrete i obrazovanje. Priznaje moć propagande ali ističe da je važno da oni koji je koriste budu odgovorni i etični, jer propaganda može biti alat za dobro, ali i za manipulaciju i zlonamjerne ciljeve. Razmatra razne tehnike koje se koriste u propagandi, uključujući stvaranje događaja, korišćenje medija, formiranje mišljenja putem lidera mišljenja i druge strategije.

Do svog primjerka “Propagande” došao sam jer se za nju, po preporuci svog prijatelja koji decenijama živi u Berlinu, zainteresovao meni drag čovjek, policijski inspektor čija su specijalnost krvni delikti a iza sebe nema nerazjašnjenih slučajeva.

U Hrvatskoj i Srbiji “Propaganda” je štampana je relativno skoro. Tiraži su mizerni. I u našem susjedstvu više od vode s izvora ljudima gode gazirana pića. Niko ne čita Bernajsa i kada se pojave političari koji koriste razrađene metode koje je izgradila industrija “njihova biva je do potonje”.

Čitam ja “Propagandu” i shvatam zašto dominantne političke figure i centri moći u Cnoj Gori nijesu mogli razumjeti političku apatiju prosječnog glasača i zašto se nijesu se mogli prilagoditi uslovima bitno izmijenjene javne svijesti u odnosu na 2006. godinu, pa su i država i demokratija ostale pojmovi s krivo shvatanom sadržinom. Ljudi i kad čitaju krive stvari čitaju.

Puna usta voljene zemlje! Čitam “Propagandu” i shvatam da prosječni ljudi danas biraju između političara neuspješnih u popularisanju novih pitanja i Milojka Spajića koji je je u politici primijenio sve što je u svijetu bisnisa naučio kada je u pitanju distribuciji novih proizvoda. Javnost traži veće plate. Spajić umjesto novih proizvoda distribuira nove ideje. Nova ideja je nova fiskalna politika. Spajić zna što će javnost prihvatiti i zna da odredi ciljeve. I ostavlja utisak čovjeka koji je prilično siguran da je to što nudi poštena platforma.

Čak i kad su njegova obećanja napisana na pijesku javnost vjeruje da je njegova platforma poštena. Kako? Spajić ili neko njemu blizak čitao je Bernajsa a naspram sebe ima je ekipu koja preferira očajna izdanja u odbrani i nema adekvatne ideje u napadu.

EMOCIJE

Primjećujem da mu konkurencija nastoji stati na put komunicirajući s emocijama ljudi, To je mudro. I to je jedini način. Što više osnovnih emocija! Naravno, to je samo opšti plan. Niko ne zna način da emocije postanu dio povezane cjeline. Oratorske emocije etičkih učitelja i omiljenih esejista ipak djeluju otrcano ljudima koji za sebe traže isključivo novi novac! Traže novac Zato je igrati na emociju u Crnoj Gori danas bačen napor. Kako je to moguće? Znaće onaj ko pažljivo čita Edvarda Bernajsa.

On kaže: Proces vladavine je neprestan. A ekspertska upotreba propagande je korisnija i temeljnija, mada manje upadljiva, kao pomoć demokratskoj administraciji, nego što je pomoć za sticanje glasova.

U Crnoj Gori propagandisti su predugo shvatani i angažovani kao instrument ka sticanje glasova. Dugo je to dobro išlo. A onda im je na crtu stao čovjek koji zna da se njegova vlada može prodati zajednici kao bilo koja dobra vlada. Usmjeren je na krucijalne stvari i heterogene mase glasača. Shvata da nešto malo novca u novčaniku koje će povećanje plata dodatno istanjiti javnost tretira kao inteligentnu akciju. Može li sitan novac da ukalupi i oblikuje volju naroda? Viđećemo...Za razliku od novca ličnosti ne treba preuveličavati. Ne kažem to ja. To kaže Edvard Bernajs.