Vlatko Simunović

OSVRT

Kvarenje omladine

Generaciju po generaciju Ratko Božović kvario je omladinu obiljem humanističkog duha. Razotkrivao je gramzive i brutalne vlasnike svijeta. Značio je nešto. Otkrili su mu bistu u Podgorici.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

I da su to u Nikšiću to uradili ništa im ne bi bilo. Bio nam je sve.

DUH VREMENA

Da svi putevi modernog vode ka novom srednjem vijeku prvi put sam čuo od Ratka Božovića. Davno je bilo. Ako dobro pamtim govorio je o regresiji koja prati tehnološki progres i preporučio nam je da čitamo knjigu Edgara Morena “Duh vremena”.

Sjećam se tog dugog putovanja. Kad god bih mislio da je konačno došlo vrijeme da formiram nekakav pogled da svijet tražio bih “Duh vremena”.

Tek sam nedavno u toj knjizi primijetio rečenicu : ... ovo naše moderno društvo u razvoju ne shvatamo kao društvo sa zaostalim tragovima arhaičnog, već kao društvo koje podstiče novu arhaičnost, ne kao društvo koje isteruje mitove racionalnošću, već koje izaziva nove mitove i nove iracionalnosti, ne kao društvo koje odlučno prevazilazi probleme i krize čovječanstva, već kao ono koje izaziva nove probleme i nove krize.

Bez Edgara Morena teško se da prozreti arhaičnost koja danas trijumfuje. Mnogo toga se raspalo od 1962. godine kada je njegova ključna knjiga ugledala svijet. Ne pojednostavljujući složene pojave prihvatamo da smo na ozbiljnoj stranputici. Nešto novog tehnološkog totalitarizma, malo više rigidnosti i sve što smo vjerovali da je sloboda koju čovjek zaslužuje se raspalo.

Iz temelja je poljuljan mit o racionalnosti kulture. Nema više mogućnosti za novu paradigmu razumijevanja svijeta. Nema više vremena. Nema više nikog ko bi podučavao mlade ljude prenoseći do njih kompleksnu etiku, solidarnost i odgovornost. Na to mislim pred bistom Ratka Božovića na Fakultetu političkih nauka u Podgorici.

RANI DANI

Mislim i na sve nas koji smo pod njegovim mentorstvom pokušavali razumjeti sebe, svoj odnos prema drugima i sve ono što nas čini jedinstvenim. Lične karakteristike, iskustva, vrijednosti, unutrašnja osjećanja - kad se nađeš s Ratkom Božovićem lice u lice sve je to imalo svoju vrijednost.

Osjećaj odvojenosti i udaljenosti od sebe i drugih u prisustvu Ratka Božovića nije bio moguć. Ta dva njegova ljudska oka mogla su vidjeti tako daleko. Dani ranog jula na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kad on organuzuje ispite bili su dani kad se brišu svi pritisci društva i rezultati svih unutrašnjih konflikata.

Kako prevazići otuđenje i osnažiti lični identitet, kako razumijevati sopstvene vrijednosti, želje i lične ciljeve, kako izgraditi duboke i smislene odnose s ljudima, kao preispitati vrijednosti da bi shvatio što je istinski značajno - o tome se prije 40 godina na Filozogskom fakultetu nešto moglo saznati jednom godišnje. Kad je Ratko Božović u gradu. Dani bez otuđenja od sebe i drugih. Dani prihvatanja i razumijevanja sebe. U na momente nasilnom i divljem Nikšiću vjerovali smo da jedino Ratko Božović neće džabe krečiti.

MALO VJEROVATNI

Prvi put sam ga slušao prije 40 godina. Bio sam brucoš i pošao sam na njegovo predavanje na nagovor Sloba Đukanovića. S vremenom sve izblijedi. Ne i taj onaj osjećaj. Božović nije lagao. Lako si mogao razumjeti karakter njegove borbe. I bio je lijep. Snažan i lijep.

Četrdeset godina. Toliko je trajalo lutanje Izraelaca kroz pustinju. Te 1984. godine svijet je ugledao Tetris. To vam je bila prva video igra koja je pokorila svijet. Umro je Mihail Šolohov. Organizovane su Olimpijske igra u Sarajevu.
Od tada do danas mnogo je toga pošlo po zlu.

I ponovo Edgar Moren. Valjda na nagovor Ratka Božovića. Podsjeća da je naša civilizacija dosad u sebi nosila i razvijala svoje varvarstvo. Ne pripisuje sebi taj zaključak. Prije njega je već neko skontao da je svako obilježje civilizacije istovremeno i obilježje varvarstva. Valter Benjamin.

Uglavnom, on tvrdi da “sudbina čovječanstva oscilira između dviju mogućnosti, vjerodostojnih i nevjerovatnih”.

Prva, koja bi mogla da ide sve do atomskog uništenja, mogućnost opšteg nazadovanja. U nazadovanju nered ne znači slobodu i otvorenu mogućnost već agresiju, otimačinu, strah; red ne znači zaštitu već pritisak i svetinju, a red i nered zajedno znače obred, zatvor, logor, mučenje, smrt.

Druga krajnja mogućnost bila bi odlučan napredak: obrazovanje jednog meta-društva koje bi se nadogradilo na međuljudske odnose sve do međunarodne federacije: jedna tako velika revolucija (prevazilazeći sve što ta riječ podrazumijeva) bila bi u stvari novo rađanje čovječanstva - konstatuje Moren.

On je precizan. I kao takav je važan.

Edgar Moren, Ratko Božović...Malo su vjerovatni u ovom vijeku. Neki ljudi daleko vide. I to nije njihova krivica.