Vlatko Simunović

KOLUMNA

Pisci u zatvoru

Dokopao sam je jedne zbirke ljudskih gluposti. Napisao je Pol Tibori. Mađar. Rođen u Austrougarskoj. Novinar. Psihoanalitičar. Istoriograf. Knjiga je objavljena 1959. godine. Hrestomatija gluposti koje su činili ljudi. Krunisane glave. Obućari. Tesari. Bankari. Političari. Aktuelna knjiga.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Kad su je se već dokopali ljudi je se nikada više nijesu htjeli odreći. Mislim na glupost. Visokoprincipijelnu, veleiskusnu glupost na koju vjekovima i milenijumima monopol ne mogu staviti nikakva država, nikakav narod i društvena grupa.

Tuđe su gluposti ljudi kroz povijest ljudi lako mogli odbaciti i svoju glupost pripisati dobrim namjerama i lakovjernosti. Istovremeno svoje su zablude čuvali kao zenicu oka svoga u omotima tradicije, morala, pravila esnafa.

Svi su od gluposti strahovali i nikad je niko nije volio. Glupost je ismijavana ali samo se ona mogla presijecati do u beskonačnost i svaki bi njen novi dio mogao razoriti dobar dio svijeta.

Glupost ima energiju atomskog jezgra. Eksplozija i implozija ljudske gluposti. To su obilježja epoha. Ekspozija je obilježje epohe rata i revolucije. Implozija je obilježje mornodopskih ludosti koje čine pobjednici.

PISCI U ZATVORIMA

Prije dva dana, širom svijeta obilježavali su Međunarodni dan pisaca u zatvorima. Od 1980. Međunarodni PEN centar 15. novembra podsjeća na sudbinu pisaca i novinara koji se žrtve progona motivisanog represivnim političkim platformama.

U “Istoriji ljudske gluposti” Pol Tibori podsjeća da fenomen izgona mislećih pisaca i filozofa traje koliko i zapadna civilizacija. Sugeriše da bi se mogla napisati istorija svjetske književnosti dijeleći pisce u dva tabora - one koji su bili osuđeni na tamnicu i one koji nijesu robijali.

Kako je zapisano “ tiranin Dionizije Platona nije samo bacio u tamnicu, nego ga je čak prodao kao roba u Eginu, odakle ga je iskupio jedan od njegovih prijatelja i istomišljenika. Aristotela su zatvorili pod optužbom da je bezbožnik, a čak hiljadu i pet stotina godina nakon njegove smrti djela su mu palili neki hrišćanski fanatici. Ovidije, slatki pjesnik ljubavi, nije okusio ništa gore od progonstva - ali možda je za njega progonstvo u Tome, daleko od voljenoga Rima, bila veća kazna nego da su ga strpali u kakvu rimsku tamnicu, jer bi tad barem bio u Rim”.

Sudbina Manija, osnivača jedne velike nove religije, bila je mnogo teža - živom su mu oderali kožu. Boetijus, osnivač hrišćanske srednjovjekovne skolastike, bio je prisni savjetnik gotskog kralja Teodorika, ali je ipak umro u tamnici. Marko Polo proveo je mnoge godine kao ratni zarobljenik u nekoj tamnici u Đenovi. Tu je da razbije neizmjernu dosadu, izdiktirao Rustičanu svoj veliki “Milion”.

- Makijavelija nije spasila njegova velika diplomatska vještina: Đulio de Mediči dao ga je uhapsiti i mučiti, a onda ga je protjerao. Martina Lutera oteli su maskirani vitezovi Fridriha Mudrog, te je proveo deset mjeseci kao zatočenik u Vartburgu. Sir Tomas Mor prvo je izgubio slobodu, a onda su mu odrubili glavu samo zato što je odbio da prizna Henriju VIII pravo da kao kralj vrši jurisdikciju i nad crkvenim poslovima - podsjeća Tibori.
U Firenci, Dantea su teretili da je pronevjeritelj i činovnik koji prima mito. Bio je protjeran iz grada i prinuđen da luta. Mimoišla ga je opšta amnestija i umro je kao izgnanik. Migel de Servantes u zatvoru je napisao svoga besmrtnog “Don Kihota” a Frensisa Bekona osudili su zbog primanja mita i korupcije. Osuda je glasila da „bude zatočen dokle god to bude želio kralj“. I Šekspir je bacan u tamnicu. Doduše kao krivolovac a ne kao pisac koji prevrednuje vrijenosti svoje epohe. Danijela Defoa poznatog po Robinsonu stavili su na stub srama zato što je napisao satirički pamflet u kojem se narugao vjerskim progonima. Fransoa Vijon, prvi moderni francuski pjesnik bio je dva puta osuđen na smrt. I Volter je bio dva puta gost Bastilje. Sva njegova djela unijeli su u vatikanski Indeks zabranjenih knjiga i uskratili su mu hišćanski pogreb.

U Povijesti ljudskih gluposti čitamo i da je Bomarše je otišao u zatvor zato što je potkupio španjolskog suca Gusmana. Šilera su strpali u zatvor zbog njegovih Razbojnika, po odluci i naređenju virtemberškog vojvode. Silvio Peliko, talijanski pjesnik, bio je žrtva austrijske tiranije, jedne od najglupljih koja je ikada postojala.Prvo su ga mučili u zloglasnoj tamnici „Pod olovnim krovovima“ u Mlecima (onoj istoj odakle je Kazanova izvršio svoj sjajni bijeg), a onda u podzemnim ćelijama zatvora San Mikele u Muranu. Burboni su osudili na tamnicu Beranžea, „slatkog pjesnika revolucije“. Bio je osuđen i da plati visoku novčanu kaznu. On siromah nien imao para te je morao je ostati u zatvoru dvostruko duže. Viktor Igo Napoleonu Trećem prišio je nadimak „Napoleon Mali“. Protjeran je iz Francuske. U progonstvu, na stijeni iznad mora u Engleskoj živio je gotovo dvadeset godina. Tako to opisuje Tibori.

SPISAK JE BESKONAČAN

Lajoš Košut, veliki mađarski revolucionarni vođa čamio je tri godine u vojnom zatvoru u Budimu. I mi smo ga imali u čitankama za srednje škole. Žrtva reakcionarne tiranije što obrušila na Evropu bio je i Ivan Turgenjev. Zatvorili su ga zbog pjesme koju je napisao u povodu godišnjice Gogoljeve smrti. Dostojevski se zapatljao u nekakvu komunističku zavjeru, pa su ga osudili na smrt. Poludio bi da u posljednji tren nije stiglo „pomilovanje“. Potom je stupio u vojsku kao običan vojnik. Spisak je beskonačan. Verlen, Vajld, Bodler...

Od Crnogoraca u drugoj polovini prošloga vijeka stradali su Milovan Đilas i Stefan Mitrović..Ne računam one koji su po kafanama prepričavali događaje i pustolovine iz komunističkih kazamata. Govorim o robijašima.

U Jugoslaviji najsurovije je kažnjen Vjenceslav Čižek, rođen u Đenovićima. Zbog verbalnog delikta odrobijao je 12 godina. Umro je u Dortmundu. Potpuno slijep, godine 2000-te.

Najnevjerovatnija je sudbina Vitomila Zupana. Pokopan je na ljubljanskom groblju Žale. Vrijedilo bi ga obići. Zbog “Leviatana”.

Pred vratima tamnice stojali su stotine predvodnika slobodne ljudske misli koji sanjaju opšte snove.
U jednom od poglavlja “Istorije ljudskih gluposti” Pol Tibori pita : Ko još pamti imena Anitosa, trgovca kožama, koji je vodio hajku protiv Sokrata ili dominikanskih redovnika Kačinija i Lorinija koji su mučili Galileja? Primjećuje da su hulje i ljudske ništice uništili ili gotovo uništili neke od najblistavijih duhova koju su se ikada rodili?

Ne pamtimo imena onih koji su ih progonili ali pamtimo hrabre koji su plovili kroz oluje. I nikad ništa nije vječno. Što god mi o svemoćnim glupostima mislili - ništa nije vječno.