Vlatko Simunović

stav

Rekvijem za Martina F.

Imam neku svoju rutinu. To podrazumijeva dizanje u ranu zoru, nekakav doručak, rad, ručak, rad u vrtu, večeru, čitanje. Ne bakćem se previše s budalaštinama ali me preksinoć zakačilo večernje kolektivno nasilje i pranje mozga. Dogodila se Budva.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Grupa ljudi skontala je kako da formira lokalnu vlast u Budvi. Druga grupa ljudi im ne da da formiraju vlast. Ne daju simpatizeri. Dinamična noć. Posmatram kako kurta i murta, pod pseudonimima sakupljena s konca i konopca, gleda u šolju ili baca grah. Planiraju što da rade kao simpatizeri i što raditi simpatizerima, ko će biti tučen i ko će batinati. To je analitika s elementima satire na kojima bi nam pozavidio SSSR u vrijeme kada je njihova propaganda satanizovala Tita i KPJ ili KPJ koja Staljinu nije ostajala dužna. Ta je ruska škola satire i satiranja u Crnoj Gori vječna.

Nemam stomačne petlje koje mogu da svare svo to političko prevaspitavanje u formi klasične za......e prigradskih đilkoša po Budvi. Do dna duše moje zaboljela me je sudbina jednog momka.

ZVAO SE MARTIN

Martin F. je bio državljanin Argentine. Imao je 26 godina. Podlegao je povredama koje je zadobio u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u novogodišnjoj noći, sat iza ponoći. Radio je u jednom hotelskom kompleksu. Išao je trotoarom na Zavali kad ga je udario automobil za čijim je upravljačem bio Budvanin.

Gledam Martinovu fotografiju. Širok osmijeh i širom otvorene oči. Gleda u lijep dan i lijep san. Danas porodica i prijatelji sakupljaju novac. Pokušavaju da njegovo tijelo iz Crne Gore dopreme u Argentinu.

Gledam u nasmijano lice budućeg mrtvaca. Da li je u Budvu stigao s područja s visokim stepenom siromaštva, niskim životnim standardom i ograničenim pristupom obrazovanju, zdravstvu i radnim mjestima?

Ne znam. Siguran sam da je došao s nadom. To što je nekad bio Martin vratićemo Argentini u limenom sanduku. Za tridesetak sati prikupljeno je više od 9000 dolara. Pretežno donacije iz Crne Gore. Mislim da ima za nas nade.

U mom starom kraju bez traga izgubljeno nekoliko mladića koji su se u svijet otisnuli tragajući za prilikama kojih u njihovoj domovini nema. Sjećam se dvojice. Lijepi mladići. Najljepši. I njima sam nešto dužan.

Nijesmo prije pedeset godina imali visok nivo kriminala i nasilja. Imali smo ekonomske teškoće, nezaposlenost i društvenu marginalizaciju. Imali smo teške uslove života ali i jake međusobne veze i zajedništvo.

Komunikacija, saradnja i međusobna pomoć bili su ključni za preživljavanje. Otišli su jer se nijesu htjeli suočiti sa nezaposlenošću i niskim platama. Nikad nije do nas stigao ni jedan glas o njima. Majke su živjele i umirale bez glasa. Muškarci se opijali. Rutina.

Njihovi su vršnjaci ostali, doživjeli i preživjeli siromaštvo. Njihovi sinovi i kćerke živjeli su uz kriminal, nedostatke obrazovnih i profesionalnih prilika, socijalnu nesigurnost, tenzije zbog nejednakosti i mizernih šansi da prekinemo ciklus siromaštva. Kriminal je postao jedini način preživljavanja. Nasilje je postalo svakodnevna realnost. Preživjeli smo oslanjajući se na zajedničke vrijednosti i resurse.

Okolnosti koje su oblikovale život ostaviće solidarnost kao posljedicu koju prenosimo s generacije na generaciju koja je učinila život podnošljivijim.

KRAJ DANA

Martin F. je oboren na trotoaru. Nije bio privilegovan i možda je mogao spavati svega nekoliko sati i jesti ostatke sa švedskoga stola u svom hotelu. Mogao je nositi satima posuđe sa hrpe na hrpu, pa ponovo jesti malo čorbe. Na kraju dana ubijen je na trotoaru. Kažem - ubijen! Autom usmrtiti pješaka na trotoaru za mene je ubistvo. Govorim s aspekta pravde. S aspekta prava to može biti i saobraćajni prekršaj. I počinitelj možda računa na olakšavajuće okolnosti. Jedna od njih može biti da kao vozač ranije nije ubio pješaka na trotoaru.

To su ti užasi prava slijepog za pravdu.

Da je siroti Martin bio privilegovani mladić mogao je spavati do podne, jesti bolji doručak, pušiti nargilu, imati normalan, kaloričan ručak i na kraju dana voziti noćni spust negdje u planinama. Mogao je živjeti život lišen besciljnog, besmislenog rada. Posuđe sa hrpe na hrpu. I tako ukrug. To pripada ljudima kao što je Martin F. i pripadalo je momcima iz mog starog kraja koje smo prije 50 godina bez traga izgubili u svijetu.

Velike novce, stotine hiljada eura zarađuju se prodajom drvene građe, kamena tucanika, rentiranjem brodova, izradom namještaja, obradom metala, vađenjem pijeska, organizovanjem kladionica, prometovanjem nekretninama koje su bile u rukama ili su i dalje pod pažnjom tajne policije.

Dok se žestoki momci u Budvi u zgradi budvanske komunitade grabe o svoj dio kolača, dajte da mi mali nešto učinimo za Martina F.

Vjerujte mi da je to sve što danas možemo učiniti za nas.