doc. dr Radoslav T. Stanišić

IN MEMORIAM ŽARKO LAUŠEVIĆ

Miloš Obilić jugoslovenskog filma

Samo dan poslije praznovanja Njegoševih dana, ovječanim zrakom trajnom blistavošću ode nam još jedan srećnik-nesrećnik koji se imao rašta roditi - Žarko Laušević.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Upoznali smo se 1993. godine u Beogradu. Žaro je tada bio na vrhuncu svoje obećane - planetarne karijere. To su ona kratka ali vrlo jaka poznastva koja ako se ostvare u vremenu, gdje vrijeme imao svoj smisao samo ako ima trajanja,  postaju dobra prijateljstva.

U jednom dahu sam mu ispričao, da želim da snimam diplomski igrani film, u kojem će on igrati glavnu ulogu. Razvukao je lice u osmjeh  sa onom zaraznom energijom  i prihvatio, dajući mi tako ponta i samopouzdanja da istrajem. 

Ipak, ako hoćeš da nasmiješ Boga ispričaj svoje planove naglas. Pretekla nas je tragična Julska noć...Ja sam snimio "Izabranika" nekoliko godina kasnije ali ne sa Žarom. A on je morao ispaštati…

Pokadkad sam doznao ponešto o njemu od njegove rođake, tete Senke, tek toliko da životari u Americi.

Prošle su godine koje su se zabrazdile na našim licima, talog vremena pokrio je sjećanja.  

Konačno  smo se vidjeli na filmskim susretima u Nišu 2016. godine, gdje je Žaro dobio gran-pri “Naisa“  za ulogu Mome u filmu “Smrdljiva bajka”.

"Đe si Žaro", viknuo sam (malo ko ga je tako zvao), namah se okrenuo i zažmirio onim njegovim Šmekerskim pogledom. Oklijevao je, pa je izustio: bješe li Rade!?

Zagrlili smo se i on me je blago cuknuo glavom u čelo uz taj naš osobeni za nekoga i pomalo čudni, ali svakako originalni crnogorski ritual,  upitao me - đe sam i šta radim..?

Te lijepe niške avgustovske noći smo pričali o našem reditelju i profesoru Milu Đukanoviću i kako treba da snimimo o njemu dokumentarno-igrani film.  Žaro je bio veliki prijatelj sa profesorom Milom i mnogo ga je volio. Želja nam je bila da on igra profesora i da bude glavni narator u filmu. Darivali smo jedan drugog i svojim knjigama.

On meni ‘Godina prođe, dan nikad’ , a ja njemu ‘Hrastovi koje ne obaraju’. Međutim,  morao se vratiti za Ameriku. Ostao je duže nego što je želio. Ipak, ja sam morao završiti film ‘Neprilagođeni, filmski grof’.

Obojica smo iskreno žalili što nijesmo zajedno radili taj film. Bodrili smo jedan drugog za lično zdravlje uz nadu i želju da moramo sarađivati u narednom igranom filmu  ‘Šetači  po mjesecu’  u kojem će on imati jednu od glavnih uloga.

Ali, onda sam ja završio na ozbiljnoj operaciji. Nije bilo trećeg puta. Nikada se više nismo ni vidjeli ni čuli. I nikada nismo ništa zajedno snimali. Nije se vrijeme ispunilo.

Žarko Laušević je bez sumnje najveći crnogorski glumac i jedan od najvećih jugoslovenskih glumaca ikada! Glumac Apolon, glumac strasti koji nije bio nosilac samo jedne maske, jednog lika, glumac s pojavom koja autoritativno na sceni uzima prostor kako svojom igrom, proživljavajući svaki karakter koji tumači, tako i kao glumac sa stavom, dikcijom, samopoštovanjem i velikom ljubavlju prema svom životnom pozivu. Uvijek je govorio iz srca, a kada govoriš iz srca onda ne možeš da pogriješiš.

Šiljo, Šmekeru, Miloše, Gavrane, Aleksa Radmane, Alija Osmanoviću, Aćime Katiću…

Mučeniče, Pokajniče!

Slava Ti dragi čovječe!