doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika - "Avantura"

I sve ono što smo imali u neorealizmu, pogotovo kod Felinijevih junaka, kod Mikelanđela Antonionija - to ne može biti - jer je naprosto riječ o drugom klasnom soju ljudi  koji nemaju egzistencijalnih briga, ili gotovo nikakvih, pa su možda  na neki način uskraćeni istinskog života i životne radosti malih stvari.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Polazna tačka, odnosno fabula  Avanture je sasvim jednostavna, pa ipak vrlo uznemiravajuća: šestoro  rimskih lezilebovića (neki bi rekli snobova) kreće na krstarenje sa Sicilije i zaustavlja se na pustom, stjenovitom ostrvcetu da se kupa i da ljenčari jedno popodne, koje se pretvora u iskušenje kada Ana (Lea Massari) nestane.

Antonioni namjerno insistira na toj nestabilnosti osjećanja kao nemogućnosti da čovjek uspostavi postojane veze sa okolinom, a samim tim osjećanja nisu u stanju ni da popune prazninu u ljudima i stvarnosti koja ih razdvaja i okiva u njihovoj samoći .

Sandrovo naknadno raspaljivanje fizičke strasti prema Klaudiji (Monika Vitti) je zato izraz krize, poraz u odnosu na Anu, olakšanje u banalnom. Treba li zbog toga i niza drugih kompromisa žaliti čovjeka? Autor je komponovao svoj film na principu otvorene metafore kojoj svako može da pridoda i svoj smisao.

Otud u kompoziciju uvodi često djelove koji nam na prvi pogled izgledaju kao da su pogrešno montirani, da bi tek u sagledavanju cijele scene ili sekvence dakle, same kompozicije filma postali ona nužna veza koja nam ukazuje na puteve samoistraživanja kojima se kreće Antonioni i sa kojima dolazi do svojih simbola.

Da bi dostigao do njih on odabira svaki predmet, posebno obraća pažnju na ugao posmatranja, osvjetljenje i dužinu trajana.

Jer, postupnost u rasčlanjavanju problema, odnosno u izlaganju, otkrivanju materijala koji Antonioni zastupa  zahtijeva apsolutnu pažnju i puno predavanje  učestvovanje u ovaj drami, koja u sebi ima i elemente trilera: samo tako ćemo shvatiti zašto negdje pri  kraju svog puta, pri kraju tog ludog, beznadežnog, uskovitlanog traganja, Sandro i Klaudija se plaše dobrog, krajnjeg  ishoda, traže ali u isti mah i ne žele da nađu, i tako se nalaze u stanju ambivalentnosti.

Njih dvoje bježe i od same pomisli da mogu naći nekog, i da mogu naći ‘njihovu’ Anu, jer — tražeći drugog, oni su, u jednom fascinantnom antonionovskom grču našli u stvari sami sebe. Strašna je cijena kojom je to nalaženje plaćeno, potrebo je samo pokrenuti sebe i svoj senzibilitet, predpostaviti iako pretpostavka nije isto kao i biti u tom pretpostavljenom stanju, no, ipak treba razmišljati  u tom pravcu i emociju usmjeriti u tom pravcu i samo tako ćemo shvatiti da je ovaj Antonionijev film  dubok i lijep, pun emocionalnog naboja. 

Dok gledamo film ponovo mi znamo da će Ana kao glavni lik u ovoj priči poslije 26 minuta nestati, mi stvarno možemo da primijetimo da se jedna ajkula mota unaokolo (pogotovo poslije deset minuta filma, prva je primjećuje Klaudija dok polako plove), i čak jednu malu barku, koji od aktera nikad niko nije pomenuo, zapaža se  čim prođe poslednji kadar sa Anom. Najvažniji razlog za napad jednog dijela filmske kritike (a drugi veći dio dao mu je nagradu!) a i razbjesnjelost publike je bio što Antonioni nikada nije otkrio niti je filmskom interpukcijom objasnio svoj autorski pristup u ovom filmu!? Uostalom, u ovom dijelu filma Avantura ima ekstremno otvoren kraj bar što se tiče njegove protagonistkinje Ane. Što se desilo sa Anom!?

Klaudija i Sandro ostvaruju vezu dok je traže, ali niko drugi se čak i ne zainteresuje za Anninu sudbinu. U ovom potpuno nobičnom  i po mnogima kontraverznom filmu glavni emocionalni naboj dolazi od Klaudijinog osjećanja krivice što je ušla u vezu sa Sandrom, momkom najbolje prijateljice, a ne od njene želje što ne može da nađe prijateljicu.

Zaplet filma,  predpostavljamo, potpuno slučajno, liči na Hičkokov Psiho  sa uznemirujućim odsustvom lika u drugom dijelu filma, za koji smo pretpostavljali da je glavni lik i sa vezom koja nastaje između njenog partnera i žene koja je podjednako zainteresovana za njeno stanje. 

Može se povući  i paralela između teme ovog filma i Felinijevog filma La dolce vita iz iste godine: Anita Ekberg ima svoj ekvivalent u Avanturi u vidu spisateljice kurve (Dorothy De Poliolo), koju napadaju fanovi kada ‘namjerno’? pocijepa svoju usku suknju na javnom mjestu i pojavljuje se ne toliko da bi otkrila vezu centralnog para, koliko da ga prikaže kao lažan. Ali u filmu Avantura  nema ničega od dvosmislenog glamura Felinijevog filma.

Iako je 1950 god. Antonioni sarađivao sa Felinijem na scenariju  za njegov film Bijeli šeik, i pripadao  italijanskom norealizmu ipak je njegov stil, filmski pravac, pripadao drugoj

strani ulice, tj. trtirao je problematiku i bio zaokupljen potpuno drugačijem, klasnom soju ljudi, od recimo onog sloja koje je fantastično odslikaovao Fellini. Antonioni je u sebi sjedinjavao tradiciju i sve ono lijepo što je italijanski neorealizam iznjedrio zajedno sa modernim filmskim izrazom uz naglašenu subjektivnost, a i često nerazumljivost od pojedinih filmskih kritičara do otvorene netrpeljivosti, ali isto tako ispoljio je  i nezavisnost u stvaranju vlastitog stila. Naprosto, želio je i prilično uspješno, nastojao da ostane van pokreta i grupa, znao je izazivati kontroverzne ocjene, prije svega filmske svjetske javnosti. Želio je da ne pokazuje samo ono što se od  njega očekuje, već i da sam postavlja zahtjeve, razmišlja u slikama, brani svoju subjektivnost i svoje utiske, on iznosi svoj stav prema ljubavi, stav prema samom životu. Vjerovatno je to životno iskustvo koje je Antonioni ponio iz dugogodišnjeg bavljena dokumentarnim filmom.

Na kanskoj premijeri publika je‘ispljuvala’ Avanturu i bila izrazito neprijateljski raspoložena, mada je veliki broj kritičara potpisalo da ne prihvata ovakve reakcije i film pozdravilo kao najbitniji film na festivalu. Međutim, vrlo je interesantno, čak šta više kontraverzno da je za samo dvije godine, Avantura, na osnovu ankete pokrenute od strane magazina Sight&Sound, proglašena za drugi najveći film svih vremena! Iako je scenarista i reditelj Mikelanđelo Antonioni snimao dokumentarce skoro dvadeset godina, ovaj film je njegov glavni umjetnički i komercijalni uspjeh.

Prilična zasluga  je i Monike Vitti, glumice koja je ljudski i humani kanal kroz koji se ogleda, učmalo, blazirano, dehumanizovano društvo, i koja će postati centralna figura u kasnijim filmovima kao što su Noć, Pomračenje i Crvena pustinja.

(Autor je filmski i TV reditelj)