doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika - Balada o vojniku

Film Balada o vojniku počinje poezijom sela, živahnošću i razdraganošću seljana i njhovim karakterističnim načinom života. Djeca po poljanama trčkaraju, mladi bračni par sa bebom u naručju prolazi pored zamišljene Aljošine majke koja izlazi na prašnjavi drum čiji se kraj spaja sa obzorjem neba. Ona isčekuje svog sina Aljošu.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Tenk juri bespomoćnog Aljošu po brisanom prostoru, poigrava se sa njim, da nije žalosno bilo bi smiješno, neprijatelj uviđajući da je mladi vojnik u klopci juri za njim iako bi tu jurnjavu mogao da prekrati ispaljivanjem granate koja bi značila kraj za Aljošu. Međutim, u ovoj izuzetno napetoj i dinamičnoj sceni jurnjava se nastavlja po ravnom bojnom polju; scena djeluje mučno, iskošena, sa kadrom iz gornjeg rakursa naopačke okrenute kamere, reditelj je vjerovatno htio da ukaže da je rat stanje u kojem se cijeli svijet okreće na glavačke i smisao života.

U paničnom, ali ne oduzetom strahu Aljoša u toj borbi za goli život uspijeva da se u jednom rovu dokopa ručnog minobacača s kojim uništava jezivu ratnu mašineriju.

Mladom borcu je predočena mogućnost da dobije odlikovanje za hrabrost i da za taj podvig dobije zvanje ratnog heroja, međutim kao svaki devetnaestogodišnjak, iskreno i pomalo nespretno priznaje da bi on najviše volio ako bi ga nagradili sa nekoliko dana odsustva da ode svome domu kako bi se ljudski pozdravio s majkom i da popravi krov na kući, prokišnjava. Ova iskrenost plijeni. General sa simpatijama nagrađuje čestitog vojnika koji obećava da će se vratiti na vrijeme. Dva dana do kuće, dva kod majke i dva za povratak.

Odjednom se osjetio jači od rata. Njegov pokret je lak a i srce otvoreno i okrenuto ljudima. Potresna je njegova briga oko ratnog invalida za koga je rat završen i koji se premišlja — da li se vratiti kući ili da nađe sebi mjesto u nekom nepoznatom kraju velike zemlje. Sa kojom on pažnjom nosi dva komada sapuna nepoznatog saborca upućenog umjesto dara ženi koja bi trebalo da ga čeka. Međutim, ona za ratne uslove živi više nego dobro i čini se da baš i ne razmišlja previše o njemu, jede čak i džem zajedno sa ljubavnikom. Zato Aljoša odlučuje da sapun koje je nosio cijelo vrijeme pokloni saborčevom ocu, koji je poskakivao od sreće kad je doznao da mu je sin živ!

Put do kuće je dug, treba preći veliku Rusiju. Aljoša putuje vozovima, teretnim kompozicijama, svim prevoznim sredstvima samo da bi što prije stigao kući da zagrli majku sa kojm se nije oprostio kada je otišao na front. U jednom teretnom vozu morao je da ostane bez zadnje konzerve šunke podmićujući tako debelog čuvara-pratioca da bi ga ovaj pustio u vagon sa slamom. Upravo u ovom vagonu upoznaje ‘slijepog putnika’ prelijepu djevojku Šuru. Realizam je dosta opor, ali su Aljošina osjećanja ostala čista. A njegovo vrijeme nije obično vrijeme. Centralni dio filma zato i zauzima susret sa isto tako mladom Šurom koja nekud putuje i s kojom će izvjesno vrijeme provesti Aljoša.

Na jednoj od malobrojnih stanica Aljoša izlazi sa kanticom da donese vode, voz je krenuo zajedno sa njegovom lijepom saputnicom a on ostade sa čežnjivim pogledom i kanticom u ruci.

Ipak, nije se pokolebao pojurio je kroz kišu i blato vozeći se u jednom dotrajalom kamionu kojim je upravljala starija žena, uspijeva da stigne do jednog mosta na kojem je ponovo sreo Šuru. Zajedno dolaze do jedne česme u prirodi , zaboravljajući ne trernutke užase rata. Aljoša sa Šurom doživljava čistu, istinsku ljubav, romansu koja je trajala nekoliko dana, to su bili njegovi najsrećni dani u njegovom mladom ali već uništenom životu. Prvi zagrljaj, prve nježnosti, i na kraju rastanak. Šura ga ispraća trčeći za vozom gledajuću za nađenom i izgubljenom ljubavi. Ostaje sama na stanici. U ovoj sceni Čuhraj opravdava naziv svog filma u punom smislu tih riječi, i zaista je ova priča balada o vojniku.

Aljoša nastavlja svoj beskonačni put ka svome domu sa pomiješanim emocijama, misli na Šuru , na majku, na kuću, u ovoj sceni naizmjenični krupni planovi njega i njegove djevojke sa pozadinom mladih breza u duploj ekspoziciji, a sve u pokretu sa stilizovanim svijetlom i fotografijom djeluje u punoj emotivnoj silini. Aljoša se u fleš-beku sjeća Šure, njene duge kose uvijene u pletenicu, osmijeha, njenih milih očiju i vode pored koje su krepili. Aljoša kao da je iživio cio svoj život - učinio je za svoju zemlju i slobodu sve što je mogao, ostvario snove pa mu za susret sa majkom ostaje samo nekoliko trenutaka — tek da se oproste, jer njega traži rat iz kojeg se više nikada neće vratiti. To je cio jedan ljudski vijek rečen u filmu, da bi od njega ostala samo jedna jedina rečenica: bio je Aljoša, otišao je na front, nije se vratio i ostao je negdje samo kao ruski vojnik. Taj poslednji voz koji je trebao, konačno da ga doveze do kuće biva bombardovan.

Sreća mu polako izmiče, Aljoša je na domak kuće, svege još nekoliko kilometara, ali vrijeme otpusta je isteklo treba još danas da krene nazad na front.

Voz je u plamenu. Aljoša spašava djecu i povrijeđenje putnike, a onda uzima inprovizovani, gotovo oronuli splav i vesla, ploveći s njim do druma koji vodi njegovoj kući. Starim koamionetom konačno dolazi domu svome, ali majku ne zatiče kući, otišla je da radi na polju. Film je velika optužba rata. Čuhraj je svojim djelom ohrabrivao i druge na iskrenost i neposrednost i tako uticao na preobraženje ruskog filma.

To je film vođen srcem koje razbija svako ograničenje — forma se određuje ne samo svojim unutrašnjim sadržajem već i načinom posmatranja. Film je svakim kadrom autentičan u ruskom ambijentu i čovjeku. univerzalan u dejstvu, pa se doživljava kao poezija i tragičnost života.

U poslednjoj sceni filma; Neko od seljana je dozvao njegovu majku i kreće najljepša scena u filmu. Majka zadnjim atomima snage trči kroz breze i polja žita Ruske ogromne stepe, uspijeva da izađe na drum da dozove sina Aljošu iako je to više bio krik iz očaja, koji se već bio ukrcao u kamionet za povratak na front. Aljoša je čuo, iskočio je iz kamiona i trči majki u zagrljaj. Najzad je uspio, ispunila mu se želja, cijeli njegov mladi život stao je u tom jednom zagrljaju…Majka plače i moli ga da ostane, ali on mora na front dao je riječ, obećava da će se vratiti. Aljoša nije održao obećanje. A majka od toga dana svakodnevno izlazi na vijugavi drum i, čeka, ‘eda li njenog malička.?

Reditelj Grigorij Čuhraj je lirik i reditelj detalja, ispričao nam je divnu priču, koja plijeni svojim jednostavnošću, ljepotom, istinom, snažnom emocijom iznutra obasjana svijetlom poetskog nadahnuća.

(Autor je filmski i TV reditelj)