doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika "Osam i po"

Gvido kao Marćelo Mastrojani sa šeširom i cigarom leži u kadi. Bijeli zidova i crna linija biča. Očaravajuće žene i fantazije u predstavi života. Uživa, kao što su uživale rimske legije. Ovo su samo neki prizori iz Felinijevog filma koji nam ostaju urezani u sjećanje, baš kao i  zvuci, - oni koji nikad nisu čuli ovaj film na izrazito  italijanskom mogu samo da žale.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Osam i po je film snova, sjećanja i fantazija.  Na početku filma vidimo Gvidovu veliku želju da nekakvim  balonom poleti i tako se izvuče iz ove gužve života, ali to mu ostaje bezuspješan pokušaj, užetom za nogu ga prizemljuju.

Ma koliko Felinijevi filmovi zajednički nosili sve odlike autorskog identiteta, svaki za sebe je i jedan poseban svijet, shvatanje umjetničkog čina, sumnja u ono postignuto, nastojanje da se trenutna osjećanja, razmišljanja ili utisci o životu pretvore u prečišćene i trajne slike.  Ponekad je u tome protivurječio drugima pa i sebi samom. To ovog velikog umjetnika nikad nije obeshrabrivalo, jer mu se činilo da je takva i priroda samog filma.     

Osam i po ima veličanstven crno-bijeli izgled, geometrijsko nerealistično kadriranje i sugestivnu upotrebi zvukova i slika. Bijele kojčije, crne siluete, kontrasti koje može da pruži samo crno-bijela fotografija.  Galerija likova sa puno lijepih detalja, krupnih planova i masovnih scena (masovki). Sve vri od života a svaki šešir nosi svoj život.

Felini je filmove i shvatio kao djelove svoga života, odnosno događaje kroz koje sam prolazi  tako da su svi oni — njegova duhovna autobiografija.

Ako je djelo izraz autorovog svijeta — njegova forma ne smije biti ničim unaprijed ograničena.

Sve ove slike, čak i kada su potpuno nepovezane objašnjavaju duševna stanja čovjeka za koga su vezane. Život mu razdire dušu, a to je ono što teško podnosi, pa se tako sa likovima iz filma miješaju porodični portreti, uspomene iz ranog djetinjstva, sopstvene predrasude, ali i tuđi životi. Izrazito dominantna je bijela boja u filmu, koja je osvijetljena i slikana perfektno: bijeli zidovi, bijeli kostimi, bijeli stolovi i stolice restorana; stiče se utisak da je uprvo tom bijelinom kao bojom koja prestavlja odsustvo svih boja u svojoj sadržini, Felini,  vjerovatno želio pokazati prazninu koja je u nekom životnom dobu, manje-više dominantna u našim životima. Možda je sve to ponekad heterogeno, ali to je namjerno kako bi se istaklo da život nije sastavljen samo od idealizovanih vrijednosti.

Osam i po predstavlja vrstu mosta između njegovog ranog perioda stvaranja i nove avanture. Ovaj period, iako je njegov najkreativniji, na kraju ispada samo druga od tri faze: uostalom, postoji i treća sjajna faza Felinijevih kasnijih radova. Nije li reditelj nepopravljivi romantik ili lakrdijiaš? U tom čekanju kao da svi gube strpljenje dok se konačno ne sazna da film neće biti nikad snimljen. Za producenta je to samo ekonomski neuspjeh, a za umjetnika? Kako ostati sa neostvarenim snovima? Kod Gvida ipak ne postoji strah od istine — on je traži, osjeća da postoji i da je ona prije u životu nego u iluzijama. Zato on okuplja sve te svoje junake na ovoj nedovršenoj konstrukciji, hrabri ih da se uhvate svi u kolo, da život shvate kao svečanost i da ga treba živjeti zajedno.

Stalno ih opominje da se drže te građevine, kao neke nejasne budućnosti kojoj bi oni svojim bićima trebalo da udahnu smisao. Felinijev film Osam i po upravo ovakvom svojom kompozicijom oduševljavao je teoretičare filma u trenutku svoje pojave. Vjerovalo se da on potpuno razbija konvencionalnost forme, da oslobađa vizije svake objektivnosti i da slikama obezbjeđuje ono potrebno unutarnje dejstvo.

Film je tu slično kao u slikarstvu izgubio čvrstu dramaturšku konstrukciju, utapajući i samu fabulu u nezavisne  scene i kadrove koji tek shvaćeni kao stanja ili elementi ovako dekomponovane strukture mogu da zadobiju svoju metaforičnost.

Prostor je scenografski obrađen impulsima i reakcijama uzetim iz samog života. Izvjesne svoje stavove Felini gotovo radikalizuje a posebno u odnosu na tradicionalnu kompoziciju, jer mu je stalo da sve ove slike zajedno budu izraz njegovog stava prema stvarnosti i samom životu. Ovaj umjetnik bi želio da se izrazi i svoje snove prihvata sasvim svjesno i kroz njih nastoji razmišljanjem da dođe ponovo do cjelovitosti. Naravno, nije išao u deformaciju likova, niti se posebno bavio stilizacijama, trebalo je odrediti i vrijednost.  Gvido je odrastao uz stroga pravila katoličkog odgoja. Likovi koje srijeće kao odrastao čovjek podsjećaju ga na likove iz djetinstva i prva voajerska, erotska iskustva, striptiz rasčupane,  debele žene sa zlatnim zubom na plaži.  Za ovaj kratki doživalja bio je kažnjen. Dobio je batine i strogo je  ukoren u  katoličkom internatu.

 Namakli su mu veliku kapu na glavi i stavili  tablu na leđima sa natpisom Sram! Ali, iako je dobio batine i bio izolžen surovim kritikama i javnom pokazivanju srama, opet se vratio na plaži da bi posmatrao svoju debelu, rasčupanu miljenicu. Felini neprekidno sebe ispituje — da li on može da se pomoću tih likova i stvari uzetih iz života i realnosti da u svemu subjektivno izrazi? Neće li to predstavljati obrnuti proces od dekomponovanja, kako bi opet bila naglašena cjelina? Osam i po je tako postao projekcija unutarnje subjektivne stvarnosti sa više slojeva. Oni mogu da postoje samo u filmu — i zato Felini ne insistira na njihovoj objektivizaciji. Sve ovo moguće je samo u mašti i umjetniku, tako da se on ne zaustavlja samo na običnim utiscima nego ide dalje za svojim mislima i osjećanjima. Kad se bavi i uopštavanjem, ono je drugačije nego u standardnim filmovima. Mnogo se pridaje značaja i senzibilitetu od kojeg zavisi i tumačenje suštine filma. Sve se ovdje otima konvencijama a razlike su naročito uočljive ako se film uporedi sa ostvarenjima drugih reditelja. Ma koliko sve ovo izgledalo neobično, Felini se ne zatvara u svom subjektivizmu, niti prekida veze sa realnim svijetom i omogućuje mu da on, makar i u fragmentima bude potpuno prisutan u svome djelu. I to zavisi od njegovog subjektivnog stava, sa kojim on ulazi u taj stvoreni svijet mašte.  Međutim, u Osam i po postoji još mnogo toga. Ovaj film je veliki iskorak u maršu kinematografije prema modernom. On je takođe jedan od najinventivnijih prikaza odraza u ogledalu samog stvaralčkog čina. Mentalni procesi u filmu kao i materijalne, psihološke, seksualne obaveze, postavljene su sa pirandelovskom ekstravagancijom. Bilo ko koga interesuje istraživanje mehanizma stvaranja i psihičkih lavirinata, obožavaće ovaj film. U kompoziciji kakva je ova nije, međutim, insistirano samo na tome da se stvori iluzija o nekakvom posebnom svijetu samog Felinija, već postoji i potreba da on svojim stanjima bude približen i samom gledalištu kako bi ga i ostali svijet doživio na isto tako osoben način. Zahvaljujući tome izbjegnut je svaki formalizam i nije potisnuta emocionalnost iz osnovnih sekvenci. Ovaj film ima i svoj intelektualni nivo koji mu pomaže da ne postane sam sebi svrha već da i humanizuje svoje vrijednosti.

U traganjima za novim putevima izraza, početkom šezdesetih godina, film Osam i po predstavljao je snažan impuls slobodnijoj, inventivnijoj i subjektivnijoj komunikaciji između čovjeka i stvarnosti. Otvoreni su novi prostori daleko širi nego što ih je psihologija filmskog stvaralaštva poznavala. Felini je artikulisao taj govor unutarnjih slika i ličnog posmatranja i doživljavanja, tako da je dobijena faktura koju ironija ne poništava već samo pročišćava, kako u domenu emocija tako i samog duha. Stvorio je slike kojima je apsolutno dominirao snagom svoga talenta pa tako ovdje nema nikakvih opsena, slučajnosti, lažnih iluzija. Individualizam je ovdje odbrana od svakog dogmatizma, zajedničkih i pomodnih kretnji i nastojanje da se dođe do platforme na kojoj će biti moguće brže, nadahnutije i sadržajnije opservirati novu stvarnost. Način na koji se završavaju filmovi Osam i po i Đulijeta i duhovi predstavlja kulminaciju istraživanja koje je započeo u Dangubama i nastavlja se, sa različitim uspjehom, likovima kao što su Dželzomina, Kabirija, Augusto i Marćelo. Svi oni moraju da uspostave ravnotežu između sebe i ljudi koji su im potrebni. Ženski likovi teže da se prepuste i okrenu ljudima od kojih žele ljubav dok muški likovi padaju u kompleks više vrijednosti na račun onih koje treba da vole. Felini obično ne krivi svoje likove za neugodnosti u koje zapadaju. On shvata da su oni predmet štetnih uticaja katoličke crkve, parohijalizma, i modernog društva, sve do osnovne ljudske osobine prijanja za sve što čovjek nalazi da je udobno. Ali on osjeća da odgovonost za prevazilaženje takvih ljudskih težnji leži upravo u jednom pojedinačnom čovjeku. Dželzomina umire u tranutku kad gubi sposobnost da komunicira i vjerovanje da sve što radi ima neku vrijednost. Po istom principu, Zampano omekša samo onda kada shvati vrijednost koju ona ima za nijega. Kabirija počinje da se smije kada vidi da je jedna od velikih tragedija njemog života kao srećni prolazni efekat promijenila njene prilike. Marćelo i Avgusto uništavaju sebe sa lažima koje samo njima služe. Jedino Gvido i Dulijeta se zaista približavaju svom spasenju onda kada  uspijevaju da prihvate sebe i svakog drugog koga poznaju bez ikakvih kompromisa i predrasuda. Ovim filmom Felini je otvorio vrata za klasike koji će doći kao sto su Amarkord, Roma, Satirikon, Grad žena, Kazanova i A brod plovi.

 Sa svojih prvih osam filmova, Felini je dobio sva priznanja koja jedan reditelj može da poželi da dobije (uključujući ogroman uspjeh, nagrade, priznanja, kritike, skandale i čak ekskomunikaciju za Slatki život). Posle toga, on je odao počast svojim majstorima Rosseliniju, Viscontiju, De Sici i odvojio se od njih. Osam i Po je testament jedne ikone evropskog baroka iz sredine XX vijeka.Ovo je jedan od najbrilijantnijih, najmaštovitijih najzabavnijih filmova u to vrijeme. Ali to nije sve. Ovaj film  je i prekretnica u karijeri jednog od najvećih filmskih stvaralaca svoga doba, koji je uspio da ličnu krizu pretvori u umjetničko djelo. Film Osam i po se završava u izrazito crno-bijelim tonovima u velikim totalima sa punoćom drugog i trećeg plana, uravnoteženom kompozicijom kadra u kontra svijetlu i,  zato, zaista ovaj film liči na san i na pozornicu naših života. Muzika Nina Rote je na samom početku  i tokom cijelog trajanja filma  domintno djelovala i prodžavala sliku u pravom smjeru.

(Autor je filmski i TV reditelj)