doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika - "400 udaraca"

Naši mali junaci, u filmu 400 udaraca zaboravljeni  lutaju gradom, razmišljaju kako da dođu do novca?  Odlučuju da ukradu pisaću mašinu. Antoanu polazi za rukom da je krišom ukrade i da je iznese na ulicu. Ne uspijeva im da je prodaju nekom prevarantu i tako ova pisaća mašina  postaje njihov ogromni  ne samo fizički problem.  Antoan predlaže pajtašu da je vrate odakle su je uzeli, ali, ipak on kao hrabriji  nabija šešir na glavu misleći da ga tako neće prepoznati, međutim, od stražara biva uhvaćen. Otac dolazi za njega i za uši ga izvlači napolje govoreći da dobro pogleda svog druga jer ga dugo neće vidjeti. Roditelj trijumfalno zaključuje;  -da je on ovo radio svome ocu on bi ga bez razmišljanja ubio-!?...

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

U očima Fransoa Trifoa svijet je suviše surov da bi se pravile idealizovane basne o siromašnim i nesrećnim jer u modernom svijetu svaki je čovjek, bez obzira na svoje porijeklo i štednu knjižicu, unižen od stvarnosti, pritjeran uz granice života gdje mu se jedino smrt nudi kao spasenje.

Antoan bježi iz škole  u luna–park na flipere,  vrteške, na ‘balerini’ djeluje bespomoćno i lelujavo. Dok skita gradom sa svojim drugom on srijeće, na bulevaru svoju majku u zagrljaju s ljubavnikom. Majka ga je opazila uz opasku - zar on ne bi trebalo da je sada u školi..!? Ali, pitanje se može i ovako postaviti: -A zar majka nije  sada na poslu!?. Dječak se služi  raznim nestašlucima; za dane u kojima skita da bi izvukao školsko opravdanje  kopira majčin rukopis. Laž je  brzo otkrivena.  

U sceni u kojoj njegov otac prži jaja za ručak, savjetuje ga kako ne treba da je pasivan u životu i da samo ništa neće doći, da za sve mora da se izbori,  da treba da bude malo više agresivniji ako želi da uspije. Zaključuje da je  njegova majka previše zauzeta svojim poslom i  treba da joj pomogne, jer su njene obaveze velike i iscrpljuće.   Majka je stalno umorna i nervozna, svađa se sa njegovim ocem.  Škola  sa konzervativnim mehanizmom vaspitivanja ravana je torturi.  Međutim,  Antoan zna više nego što pokazuje,  zna da nije baš sve tako kako ga svi uče, vidi i osjeća na svojoj koži  da je malo drugačije u životu i zato odlučuje da ostane u odnosu sa roditeljima introvertiran.

Otac mu stalno ponavlja da, dok god ga oni hrane mora da sluša i radi ono što mu oni kažu, bez njegove slobodnje volje. Pritisnut  je od roditelja i nastvanika iako on to ne pokazuje i ni u jednom  trenutku ne djeluje kao slabić. Rekao je i nastavniku da mu je majka umrla samo da bi ga ovaj pustio na miru i opravdao mu časove.  Trifo ukazuje da se ispod moralnih preliva u filmskoj slici, standardne spontanosti i nenamjerne istinitosti neuporedivo više stvari prećutkuje ili skriva nego što se gledaocu saopštava.

Antoan nije buntovnik zato što želi to da bude, ne bježi iz škole zato što nije željan znanja ili što je lijenština, ne koristi ulicu za sobu, a fontanu za kupatilo jer ne voli majku, već zato što više ne može da podnese situaciju koje postaje svjestan — kuda god se okrene uvijek vidi ograničenja, prisiljavanje  bez obzira da li je to kuća, učionica, ili neko drugo mjesto: njemu smeta taj život od djetinjistva, kao ptici u kavezu. Antoan se divi Balzaku, pali mu svijeću ( iako je tim činom  zamalo zapalio stan), piše najbolji sastav u školi, posvećen svome đedu, inspirisan Balzakom), ali mu nastavnik ne vjeruje, naziva ga plagijatorom i šalje ga kod direktora – za kaznu!?

Trifo je, uostalom kao i drugi reditelji novog talasa, bio fasciniran Vigoovom oporom snagom, sarkastičnom pronicljivošću duha.  Dječak je želio da se popravi i da stekne povjerenje svih,   roditelja i strogih nastvanika. Oni su živjeli  u uvjerenju da su mu pružili sve,  naprotiv, njesu ga odgojili, pružili su mu ime, smještaj, hranu, školu,  ali nijesu odgoj i nijesu mu pružili ono najvažnije a to je ljubav, povjerenje, druženje. Naprosto nijesu imali vremena za njega. 

Na kraju mali Anotan završio je pred sudom za maloljetnike. Otac predlaše da ide u popravni dom ili  negdje na selo da nauči da radi i da vidi kako je život težak.

Tu noć zavržava u policiji, sa starijim prestupnicima, prostitutkama, u  kavezu sa pletenom mrežom, čekajući kola koja će ga odvesti u popravni dom. Dok su ga vozili ’maricom’zajedno sa ostalim prestupnicima on je  sve podnosio.  Kroz rešetke uprtih očiju gledao je ljude, ulice,  velike, ulične neonske svjetiljke, svijetla velegrada, nijemo, samo jedna  suza klizinula mu je niz lice,  nepomičan, bez jecaja. Njegova  majka traži da ga smjeste negdje blizu mora jer se ona nada da će se popraviti. Antoan priznaje psihologu da ne voli majku jer je čuo kada je ona njegovoj baki priznala  da je htjela da ga abortira.

Za vrijeme jedne fudbalske utakmice u kojoj su igrali štićenici iz doma, Antoan uspijava da pobjegne ispod žice ograđenog terena. Trči krpz polja , livade, šumarke,  sela, trči, trči,  i konačno dolazi  do obale mora, tu se njegov bijeg završava, njegova ograničena  sloboda se gubi u velikom plavetnilu  koji se spaja sa obzorjem neba.

Trifoova kamera prati njegovo bjekstvo  iz kazneno-popravnog doma, klizeći sve dalje i dalje dok on bez daha trči, u drugom zvučnom planu se jasno čuju ptice.

I tako dolazimo do presudne scene: Antoan je prvi put na moru, pred njim je beskrajna pučina — tek tada će mu postati jasno da je i to opet jedna granica preko koje se ne može u realnom svijetu, shvatio je da sloboda predstavlja samo iluziju!

Ako želi da je ne uništi moraće da prihvati sva ograničenja života i da ne prilazi njenim granicama. Trifo nije nimalo oklijevao da napravi digresiju u  dirljivi emotivni detalj. Jedan od takvih momenata je i kada se Antoan nalazi na ,,balerini“ u luna-parku, gdje mu se tijelo uvija u razne poze koje izražavaju njegov slabašan impuls da se pobuni protiv zabrana društva.

Luta ulicama tužan i nesrećan. Hladno mu je.  Ispred ulaza zgrada krade jutarnje mlijeko, bježići  halapljivo ga ispija sav u panici da ga i za to ne kazne !? Zato što je gladan!?

Dječak gazi po vodi i  doživljava još jedan poraz u svom mladom ali već uništenom životu. Pučina. Mikro-kosmos. Voda. Sam. Iako Trifo ostavlja otvoren kraj, ovaj zaključak se može izvući iz Antoanovog pogleda u zadnjem krupnom planu filma 400 udaraca,  lijepog i dirljivog djela. 

(Autor je filmski i TV reditelj)