Vlatko Simunović [ Piše : Vlatko Simunović ]

RAT KOME NEMA KRAJA

Dinja ili lubenica

Gdje lubenica prestaje biti dinja a dinja postaje lubenica? Za Podgoričane, Starobarane, autohtono stanovništvo cijelog južnog Jadrana i Bugare lubenica je dinja. U Podgorici, Baru i Toskani dinja je pipun. Na Islandu pipun je tikva.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Stari Grci bavili su se pitanjem: Što je starije, jaje ili kokoška? U zetsko-bjelopavlićkoj ravnici ta tema je arhivirana. U kontekstu na daleko čuvenog multietničkog sklada našeg regiona razmatra se fundamentalni nesporazum: Što je starije - dinja ili lubenica?
Kupovao jedan plavokosi kontinentalac dinje. Razgovor s prodavcem, vođen na podgoričkoj kamionskoj pijaci koji je ušao u antologije anegdotskog humora.
- Šefe, pošto dinja?
- To je pipun, dinje ne prodajem.
-Kol`ko sam ja učio ovo se zove dinja.
-E, fino si naučio.
-Ne nego me ti nauči... Ovo je dinja.
-Ako je dinja onda odguli, a ako ćemo da se zajebavamo, glava ti je kao pipun.
U analima tuške pijece nije evidentiran epilog te žustre rasprave dva “posvećena i stručna” serdara. Krv nije prolivena. Izbjegli smo “početak kraja”!
Ipak,u širem kontekstu naš spor lubenica ili dinja ne treba realitivizovati. Čitam da je lubenica poimeničeni pridjev na -en sveslovenske i praslovenske riječi lũb (kora drveta, obruč oko sita). Kad za to sazna može li, koliko danas, čuvar svetog imena lubenice da kažu: Đe je lubenica tu je ruski svijet!
I što rade branitelji dinje? Zar odbrana dinje nije s životom skopčana!
Samo da rata ne bude...

RARO

Šalu na stranu. Rasprava o tome što je dinja a što je lubenica istorijska je činjenica. U Hrvatskoj je napisan naučni rad na tu temu. U zaključku se konstatuje da “već u botaničkoj ikonografiji, arheološkim dokazima i medicinskim izvorima leže razlozi ispreplijetenosti toga nazivlja, a to je potvrđeno i etimološkom analizom”.

Lična istraživanja koja sam sproveo tokom života navode me na zaključak da će vam teško neko priznati da je njegova dinja lubenica ili prihvatiti da je lubenica dinja. Stvarno, ne treba očekivati tu vrstu kompromisa od čovjeka čija je duša centrirana ambicijom da odbrani identitet svoje omiljene ljetnje poslastice.

Što je mene tiče, u početku bi lubenica. I lubenica bi dinja.

Razmatrajući taj povratak optikom lokalnih posmatrača, naš komšija, Raro Jelušić, svakog ljetnjeg dana, tačno u 15 sati i 30 minuta, s posla u Građevinskom preduzeću Crna Gora, vraćao se u Straševinu s lubenicom od 20 kilograma, vezanom za nosač bicikla marke Partizan. Muškog bicikla nad čiju se šipku, kad junak ove priče stigne do posmatrača pod pravim uglom, skoro do guvernala nadnosi oval njegovog stomaka. Srednjeg rasta, s viškom tjelesne mase ali okretan kao čigra. Za nas, svaki taj plod koju je taj donio doma s posla bio je gizdava lubenica. Za njega je to bila dinja. Hladila se u bunaru. U sumrak, s nama ih je dijelio njegov sin Dragan, nazvan Jakša. S njegove djetinje tačke gledišta, dijelio je dinju. Mi smo jeli lubenicu. Trajalo je to desetak godina.
Jednog ljeta, Jelušići su odselili u grad. Pomagali smo da tovare stvari. Njihova stara kuća imala je prilaz s kamene brane Vrtačkog jezera.

Sivomaslinasti kamion Zastava 620 B se mukom i brekćući peo uz nasip. Šofer je užurbano peljao s ručicom mjenjača ispod upravljača. Stani, zapni, kreni. Raro je mirno okretao ručicu podizača stakla uz sjedište suvozača. Otvorio je prozor i mahnuo rukom. Otišao je uvjerenjem da nas je čašćavao dinjom. Bili smo djeca. Od kad su Jelušići odselili mi slađe lubenice od tih njihovih dinja nikad nijesmo jeli. Hvala! Gdje god bili...

Danas smo zreli ljudi. Većina lubenicu na pijaci bira s oprezom. Taman kao da se žene. Iskusniji će vam kazati da na osnovu spoljašnjeg izgleda teško možete znati kakva je njena unutrašnjost. Kazaće, uz nekakav osmjeh koji bi, valjda, trebao biti mangupski, da su najslađe tuđe a zrelija teža od nezrele. Iskustvo ih je naučilo da, ako sijaju možete biti sigurni da nijesu zrele. Kad takav domaćin bira mora prvo čuti kako zvoni i vodi računa da nije otkinuta dok je još bila zelena. Shvatite čovjeka. Nije mala stvar kakvu ćeš na rukama unijeti u svoj dom. Lubenicu.

DIJETA

Svu tu muku i našu raspravu što je dinja a što je lubenica, vremenom će, valjda, obesmisliti sam plod čije ime dva konfrontirana tabora mogu braniti u kontekstu “ozbiljnih” istorijskih činjenica. Realno ni dinje ni lubenice nijesu ono što su nekad bile. Duguljaste su. Kalemljene na podlogu tikve. Da. Baš tikve koju na Islandu zovu pipun. Htjedoh reći, ne vrijedi oko toga prolivati krv.
Ako se pažljivo bavite dinjama i lubenicama znate da, već godinama, najukusnije stignu tek pred kraj ljeta. Tamnozelene. Pune. Krcate zift crnim sjemenkama. Slatke i sočne. Prave lubenice / dinje.

Dok dočekamo prave, preporučujem da ove s današnje pijac iskoristite za lubenica dijetu. Recept je star dvadesetak godina. Recept siroče. Imate ga na NET- u. Svoj skromni doprinos dao sam prilagođavajući ga crnogorskim toponimima. Ostatak predstavljam integralno. Pošto sam ga kupio, po to prodajem. Za 7 dana, 15 kilograma manje. 

1. Ponedjeljak
Doručak: Poželite ukućanima dobro jutro, obavijestite ih da ste od danas na fantastičnoj “lubenica dijeti” i pustite ih nek vam zavide.
Ručak: Prošetajte do pijace na drugom kraju grada, kupite dvije najveće lubenice koje nađete, uzmite ih pod mišku i pješke se vratite kući.
Večera: Popijte čašu mlake vode.

2. Utorak
Doručak: Aspirin, ako je upala mišića nepodnošljiva, onda dva.
Ručak: Izvedite vaše lubenice u šetnju! Odvedite ih na Goricu, Trebjesu, Obrov, Jasikovac i pokažite im znamenitosti. Naravno, idite pješke i nosite ih pod miškom.
Večera: Manja šolja nezaslađenog čaja od žalfije. Eventualno povratite.

3. Srijeda
Doručak: Uzmite lubenicu u ruke, ispružite je ispred sebe, uradite 20 čučnjeva.
Ručak: Kotrljajte lubenice uzbrdo uz trim stazu na Gorici, do motela na Trebjesi, kuće Avda Međedovića na Obrovu, spomenika na Jasikovcu i jurite natrag za njima. Ručajte 2-3 puta.
Večera: Osmjehnite se sebi u ogledalo. Pozitivan stav je najbolja večera!

4. Četvrtak
Doručak: Lezite na pod, ruke iza glave, lubenica u ruke. Uradite 5 serija po 20 trbušnjaka.
Ručak: Odvedite vaše lubenice da vide toranj na Avali. Nosite ih pod miškom dok se penjete na vrh.
Večera: Kolut paradajza i sveža zelena maslina. Čaša vode i osmijeh!

5. Petak
Doručak: Stanite na vagu, do sada bi trebalo da ste izgubili oko 9 kilograma. Podijelite sa ukućanima radosne vijesti, ali ne i njihov doručak.
Ručak: Njam, njam! Jam, jam! Ručak od srijede vam je baš prijao zar ne? Sa sjetom ga se prisjećate… Častite sebe i ponovite ovo gastronomsko iskustvo!
Večera: Razmišljajte o hrani dobrih 15-ak minuta.

6. Subota
Doručak: Uhvatite lubenicu nogama, uradite tri serije po deset zgibova. Ako ste i dalje baš gladni, uradite i jednu dodatnu, pa nek ide život!
Ručak: Isijecite prvu lubenicu, pojedite tri košpice. Ostatak odnesite i bacite u đubre, trčećim korakom, na drugi kraj grada.
Večera: Maštajte o tome da ste zgodni i vitki. Plaža, trbušnjaci bakarne boje, more.

7. Nedjelja
Doručak: Pokažite svoju novu liniju ukućanima, natrljajte im na nos to što nisu vjerovali u vas.
Ručak: Načnite i drugu lubenicu, častite se i pojedite parče iz sredine. Ostatak odnesite i bacite u đubre, hodajte na rukama, na drugi kraj grada.
Večera: Bitno je da se večera ne preskače, pa zato – tri badema i list zelene salate. Slobodno po želji začinite vodom.