Vlatko Simunović

Bezmetković

Prečesto citiram Žaka Barzana ali napisao je knjigu koja osvaja. Tvrdi da ideju koja obuzme mnogo jako dobrih mozgova ne treba otpisivati kao fantaziju. Trinaestojulski ustanak najvažniji je događaj u modernoj istoriji Crne Gore. Njen središnji sakrament. Razlog njenog postojanja. To nije fantazija. To je razlog njenog opstanka.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Da li ste znali da ratni guverner Pircio Biroli, odgovoran za masovna strijeljanja i teror nad civilima, nikada nije osuđen za ratne zločine. Umro je u Rimu, 1962. godine, kao slobodan čovjek. Ja nijesam.

Da li ste znali da je jedan od razloga koje italijanska istoriografija smatra krunskim razlogom izbijanja Trinaestojulskog ustanka ima ekonomskogeografsku pozadinu. Ulcinj je ostao van granica Crne Gore. Crna Gora je ostala bez solane a Crnogorci bez soli koja je bila uslov opstanka. Ja nijesam.

USTANAK

Italijani su okupirali Crnu Goru i formirali kvinslišku vladu na Petrovdanskom saboru koji je održan u manastiru Ostrog. Sekula Drljević predložen je za političkog lidera “kraljevine Crne Gore”. Narod je to doživio kao izdaju. Dan poslije, dogodio se spontan, masovan ustanak.

Taj ustanak je, pribojavam se, posljednji trijumf pokoljenja spremnog da se nosi s onim što su naslijedili. To se ne događa često. Mislim na spremnost pokoljenja da adekvatno vrjednuju veliki akcijski kapital svojih predaka. U konkretnom slučaju narodnu slogu.

U izvještaju, 14. Jula 1941. Pircio Biroli Crnogorce opisuje kao narod spreman na sve i narod nadahnut mističnim fanatizmom. Upozorava da je borba s Crnogorcima isto što i orati more.

Mi smo u Crnoj Gori mistični fanatizam prerasli. I misticizam i fanatizam davno su osuđeni na izgon. Na tome su radili učeni i trijezni ljudi. Nije da nijesu uspjeli. Na žalost.

Ne mislim da je raspršeno nepovjerenje u konsekvence ustanka naroda koji se prvi u Evropi usudio da udari na monolitni blok italijanskog fašizma i njemačkog nacizma.  Svaki razuman stvor vjeruje da je Trinaestojulski ustanak zvjezdani trenutak crnogorske istorije i vezuje da za antufašističku borbu. Istovremeno, taj događaj danas ima ceremonijalni karakter a termin antifašizam gubi autoritet, postaje poštapalica političarima i aktivistima na klizavom terenu tamnog populizma.

Mi nijesmo razumjeli efekte koje je 13. jul 1941. trebao imati u društvu i kulturi. Kao zajednica, Ignorisali smo značaj što ga je ustanak protiv fašizma u Crnoj Gori morao imati za individualni razvoj čovjeka.

Zamislite istoričare i političare koji 80 godina sjede za upravljačem. U retrovizoru posmatraju 13. jul.

Parole koje dobro zvuče. Prkos. Ponos. Antifašizam.

Sve to i nespremnost da čovjek za upravljačem prihvati mogućnost slijepe pjege, područja koja čovjek upravljačem ne može vidjeti u retrovizorima, ni unutrašnjem ni bočnim. To vidim.

U sivim pjegama je bilo nečega što istoriografija, politika, umjetnost nijesu mogle razumjeti. Ne mislim na oficire kraljevske vojskle u otadžbini i vjerujući narod što su nedavno pominjani.

Mislim da mistični fanatizam Crnogoraca.

Bez mističnog fanatizma slika 13. jula je kreirana kao prepis ustanka a trebali smo mit. Mit okuplja ljude kroz zajedničke slike i poruke. Mit ljudima pomaže da bolje razumiju sebi.

Bez oreola mita 13. jul uzima se zdravo za gotovo.  

MISTIKA I FANATIZAM

Potencirajući kao pokretačke elemente ustanka, ideologiju KPJ a ne mitologiju braniča slobode i karakter crnogorskog naroda, iz sakramenta kakav je 13. Jul odstranili smo sve što je važno za lični razvoj i samospoznaju čovjeka. I tu je s njim, u suštinskom smislu, svršena stvar.

U istorijskim lekcijama i lijepoj književnosti ustanak protiv fašizma rasteretili smo mističnog fanatizma Crnogoraca. Bez njega je nepotpuna zajednička slika vremena i prostora Crne Gore. Otpor je slika. On je ram.

Bez ideje masovnog žrtvovanja Crnogoraca 13. jul 1941. nije bio moguć.

Pošten. Hrabar. Odan. Borba. Žrtva.Ustanik.

Kroz zajedničke priče i pouke, to su potonjih 80 godina trebale da potenciraju škola i familija. To su tačke oko kojih je trebao biti oblikovan mit. No, umjesto antropološke evolucije mi smo izabrali antpološku revoluciju.

Na dva mjesta umjenost je dohvatila viziju i mit. Onaj Bezmetković Luke Tomanovića, na Savini. Okrenut moru. I cijeli Lubarda. I čitav Drago Đurović  To su izrazi s nacionalnom osjećajem. Tu su orjentiri u sistemu ideja koje bi nam trebale urediti život.

Možemo li ponovo naći svoj početni položaj?

Kao svaki depresivni optimist kažem sebi: Biće dobro. Biće.

Laički moral. Samog sebe lažem. Izvjesno.