Vlatko Simunović

Ode Krsto i s Krstom ljeto

Otišao je Krsto Andrijašević. Vajar. Slikar. Mučenik. Vratio se svome Bogu. Otišao je s ljetom, s vremenom slobode, topline i radosti, otišao je s vremenom u kojem se tijelo oslobađa, a ljubav pronalazi svoj prostor.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Kada sam posljednji put vidio Krsta Andrijaševića, pretresali smo mnoge stvari. S radošću djeteta govorio mi je o susretima s Ilijom Burićem. Pili su crno vino i jeli pipun.

Sjedim sinoć, sijed i mrzovoljan, na terasi porodične kuće. Žao mi je Krsta. Žao mi je ljeta. Ugasilo se rumenilo zapada. Ne naziru se konture brda Pardus i Bogomolja. Niz Velju stranu, kao pretpotopska neman s hiljadu vatrenih očiju, u dolinu se spušta beskonačna kolona automobila. Ljeto je samo privremeni dar. Podgorica se vraća doma.

FILM I PROLAZNOST

Kapija na kojoj se sretaju ljeto i jesen prostor je napetosti između prolaznog i trajnog. U toj kontakt zoni su ljepota ljudskog života i tajna Krstove umjetnosti.

U vezi s ljetom ne mogu se sjetiti ničega osim jednog italijanskog filma. Nazovi me tvojim imenom. Mislim da je iz 2017. Priča o njemu i njemu. Elio je lokalni momak, Oliver Amerikanac u Toskani. Njihova priča ne može nadživjeti kraj sezone.

U ključnoj sceni otac mladog Elija sinu kaže da ne gura tugu u stranu, nego da toj ljubavi dopusti da ga trajno mijenja. Sve što je bilo nastavlja trajati u obliku sjećanja – ne kao ponavljanje, nego kao tiha prisutnost.

Taj film nastavlja dugu umjetničku tradiciju. Ljeto je sinonim početka i ekstaze, a jesen završetka i svijesti o prolaznosti. Čudim se zašto tu priču pamtim dublje nego sva moja mlada ljeta. Možda zbog bolesti koja me prošle godine načela i ostavila lomove u pamćenju i doživljaju. Možda zato što ono što gubimo ostaje jače od onoga što još posjedujemo.

Sjedim za stolom, a kćerka mi donosi tanjir s zrelim kruškama iz našeg vrta. Pričam joj o filmu i prolaznosti.

Pogleda me i kaže: „Dolazi ti jesen. Neka bude tvoj tihi učitelj.Vidi što ćeš s njenim darovima. “

I ode.

Noć i zebnja. U završnom kadru prezrele kruške na tanjiru. S vinove loze koju sam ljetos zasadio, vjetar koji s jezera stiže uvijek u isti sat – u 22 sata i 21 minut – donosi sve teži miris zemlje.

FILOZOFI I OPROŠTAJ

Cijela istorija filozofije progovara tihim, ali upornim glasom.

Aristotel je još u antici pisao o posebnoj osjetljivosti melankoličnih ljudi. Melankoliju je vidio ne samo kao bolest, nego i kao dar – sposobnost da se osjeti prolaznost i da se to iskustvo pretoči u umjetnost ili filozofiju. Ljeto koje nestaje, u aristotelovskoj optici, ne bi bilo samo gubitak, nego i povod za kontemplaciju.

Humanisti poput Marsilija Ficina nastavili su tu tradiciju, govoreći o melankoliji kao o „saturnovskom daru“. Ficino je povezivao kraj ljeta s povratkom „hladnijih zvijezda“, s vremenom introspekcije. Dok je ljeto vrijeme radosti i erosu bližih sila, jesen je početak povlačenja, što budi melankoličnu svijest o prolaznosti.

Kjerkjegor u Pojmu tjeskobe i Bolesti na smrt govori o melankoliji kao o ozbiljnom stanju duše – gotovo religioznom iskustvu suočavanja sa samim sobom. Odlazak ljeta za njega bi bio metafora: trenutak kada nestaje svjetlost koja nas vara obećanjem beskonačnosti, a mi ostajemo sami pred sobom i vremenom.

Valter Benjamin, pišući o baroknom Trauerspielu (žalobnoj igri), vezuje melankoliju uz svijest o povijesnoj i osobnoj prolaznosti. Odlazak ljeta za Benjamina nije samo promjena godišnjeg doba, nego paradigmatski trenutak: podsjetnik da svaka epoha, svaki „zlatni čas“ povijesti i života neumitno iščezava.

Novalis i romantičari vidjeli su kraj ljeta kao ulazak u drugu dimenziju osjećajnosti: melankolija nije samo tuga, nego i čežnja (Sehnsucht) – ona stvara most između onoga što je bilo i onoga što nedostaje.

Julia Kristeva u Crnom suncu piše o melankoliji kao o nemogućnosti odvajanja od izgubljenog objekta ljubavi. Ako ljeto posmatramo kao „objekt ljubavi“ u kolektivnoj imaginaciji, njegov odlazak u septembru stvara osjećaj da gubimo nešto što je bilo dio nas, a ne možemo ga trajno posjedovati.

 Ljeto odlazi tiše nego što je došlo.

Krstova odlazeća figura, na fotografiji Anke Gardašević, priziva Saturna – hladnog i teškog čuvara sjete. Izgubili smo čovjeka. Izgubili smo svjetlo. Ostale su skulpture i crteži. Dobili smo ogledalo u kojem moramo vidjeti sebe.

Zbogom, Andrijaševiću. Prolaznost me naučila da te volim dublje.