BALKANSKO GUSLANJE

I. Šuković: Naše gusle 　

Evo sage o guslama. Davno okačene o zid sjećanja na neka epska i herojska vremena. Gusle kao naša tradicija negdje odjekuju u našim genima i u našem pamćenju koje seže iz dubine vijekova borbe za opstanak.

Пише: Види све колумне

Od tog vremena, kada su nas "održale", do danas mijenjao se njihov značaj kao, prije svega, muzičkog instrumenta. Kako je prošao epski zeman gusle gube značaj podizanja borbenog morala u slobodarskom vojevanju.

Opstaju kao drevni instrument prije svega u tradicionalnim i ruralnim sredinama. Održavaju se uglavnom na zidu, kao suvenir u crnogorskim domovima, i u društvima guslara koja povremeno organizuju posijela i nadmetanja uz strune zapete na “suvom javoru”.

Generacije školovanih Crnogorki i Crnogoraca svoje muzičke sklonosti i ukuse dijele sa generacijama novih muzičkih talasa i ukusa širom svijeta. Gusle polako padaju u zaborav i na njih se, u muzičkom smislu, gleda sa podsmijehom.

U nekim smutnim vremenima gusle se skidaju sa klinova i bjesomučno zloupotrebljavaju uz ogromnu količinu mrziteljstva, šovinizma i kičeraja. To neka ide na čast onima koji su ih na taj način skrnavili. I to doprinosi novoj odioznosti prema guslama u dobrom dijelu crnogorske javnosti.

Nekritičko posmatranje fenomena gusala sa vremenske distance dovelo je do instrumentalizacije tradicionalnog instrumenta u šovinističke svrhe, i vraćanja društva 20-og vijeka stotinu godina unazad. I to neka ide na dušu retrogradnim umovima, a ne guslama.

Još kao gimnazijalac u Kolašinu, a naročito kao student u tadašnjoj jugoslovenskoj metropoli, Beogradu, bio sam veliki ljubitelj rokenrola. Na jugoslovenskoj sceni tada nadire "sarajevska škola", sa Bijelim dugmetom na čelu.

Deep purple, Sweet, Pink floyd, Rolling Stones i drugi, bili su idoli tadašnjih generacija širom svijeta. Ćoki iz Kragujevca je imao veliki dvokanalni gramofon i original ploče naručene iz Londona. U njegovoj sobi u “Studenjaku” smo slušali toliko glasan rokenrol da su nam kolege sa sprata organizovale demonstracije ispred sobe. Uglavnom ljubitelji "ćirilice" i Radio Šapca, koji je po čitav dan emitovao "pozdrave i čestitke".

Ćokijevi zvučnici su bili kao grom i uvijek smo ih nadglasili.

Gusle niko tada nije ni pominjao.Ali...

Stanovao sam u četvrtom bloku "Studenjaka" u velikoj, četvorokrevetnoj sobi u prizemlju. Bila je toliko prostrana da su komotno mogla još dva kreveta da se ubace. Tako da smo imali prostora za "ilegalce". Cimeri su bili Ličanin, Leskovčanin, Nikšićanin i Kolašinac. Jednom nas je posjetio jedan "zemljak", Perović iz Nikšića.

- Zemljače, sjutra dolazim poslije predavanja, imam lozu crnogorsku...Da popijemo po koju i popričamo malo.

Perović je bio uvijek spreman na akciju, govorljiv, tradicionalan, stalno je pričao o zavičaju i potrebi da se "zemljaci okupe". Sjutradan je zaista došao sa bocom loze u jednoj i guslama u drugoj ruci. Sve nas je iznenadio, ali njegov nastup nije ostavljao prostor osim da se ispoštuje njegova nakana da nas počasti tradicionalnim posijelom.

Popismo po čašicu, Perović dvije... Uze gusle, malo ih okrenu, prevuče gudalom preko smole, omaza strune pa zagusla...

Zateže malo strune i "namjesti ih prema grlu". Zagusla brzo udarajući prstima pa malo razvuče, zabaci glavu i zapjeva. Preznajao se, guslao, odmarao pa opet počinjao...Trajalo je.

- A bre cišo, popij jednu da pročistiš grlo kad toliko vikaš, sipao mu je Leskovčanin rakiju kod svake pauze i pomalo se sprduckao na račun crnogorske muzikalnosti, na što bi mu naš cimer Nikšićanin odbrusio:
- Ćuti paprikar!

Negdje na polovinu derneka otvoriše se vrata od sobe i u njima se zaglaviše dvije mrke dugulente. Pomislismo da su došli sa portirnice da nas opomenu, da malo utišamo.

-Mi smo komšije. Čujemo gusle pa ako možemo da slušamo malo sa vama.

Hercegovci od Bileće. Vole gusle, a nijesu ih čuli otkad su došli na studije u Beograd, pa jedva dočekali da nam se pridruže. Tako su tog dana Crnogorci i Hercegovci guđeli cijelo jedno popodne u "Studengradu", a ostali stanovnici "najvećeg studentskog naselja u Evropi" su uglavnom ostali ravnodušni.

Nekoliko godina kasnije sam se našao u omanjoj vojničkoj spavaoni u Beloj Crkvi sa nekoliko vojnika iz raznih krajeva Jugoslavije. Bio je tu i jedan Hercegovac, Soldo iz Lištice. Prije vojske je bio šoferski pomoćnik, a sada smo se našli na obuci za vojnog vozača.

-Crnogorac, Isusa ti, znaš li da guslaš, pitao je čim je čuo da sam iz Crne Gore.

- Ne znam.

- Kako ne znaš, Isusa ti! Ja znam. Sad ćeš da čuješ.

- Kako, đe su ti gusle?

-Gun, gun, gun, gun, počeo je da "gudi" Soldo priudarajući prstima u grlo. Zatim bi malo pjevao pa opet gudio. Valjali smo se svi od smijeha.

Zabavljao nas je Soldo danima dok smo položili vožnju za vojne kamione i vratili se u svoje jedinice.

"Isusa mi moj dida je bio guslar i škripar, govorio je Soldo i nastavljao da gudi. Znao je sve crnogorske guslare i šta je koji pjevao. Slušao je, kaže, to stalno u kamionu.

Osamdesetih godina gusle su često sa kasetofona puštali vozači autobusa na lokalnim linijama po Crnoj Gori. Tada su bile popularne kasete sa čuvenim pjesmama o Popu Milu Jovoviću i Serdaru Šćepanu Radojeviću. Iz kamionskih kabina, prigradskih kafana, iza tezgi na pijacama treštali su deseterci:

"U danima kad na Nikšić Crnogorci udariše"...

Sva Crna Gora je to znala napamet.To se moglo čuti još u Hercegovini i dijelu Vojvodine, đe su živjeli Crnogorci, i niđe više u Jugoslaviji.

Početkom osamdesetih godina sam u Bijelom Polju,u okviru Ratkovićevih večeri poezije, prisustvovao okruglom stolu na na kojem je Ćamil Sijarić pročitao esej o Ćor Husu iz Godijeva,guslaru koji je u dugim zimskim noćima pjevao uz gusle pred okupljenom čeljadi.

Sijarić je pripovijedao da je Husović pjevao „Hasanaginicu“ a od njega se guslanju učio i najpoznatiji muslimanski guslar Avdo Međedović, čija epska pjesma Ženidba Smailagić Meha ima 12.311 stihova i duga je kao Ilijada i Odiseja. Američki naučnik Milman Peri, istraživač i profesor sa Univerziteta Harvard iz prve polovine 20. vijeka, nazvao ga je „balkanskim Homerom”.

Došlo je vrijeme da se otimamo o gusle i sa onima koji se baš i nijesu naguslali.

Postavlja se pitanje čije su gusle?

Naše!