PARALELE

I. Šuković: Žal za Kraljem Nikolom

Tokom skupštinske rasprave o '918-oj i Podgoričkoj skupštini, bilo je zadovoljstvo slušati neke mlade Crnogorce, poslanike, kako zbore o svojoj istoriji, istorijskim događajima i ličnostima, iskazujući istovremeno i svoj odnos prema današnjoj i budućoj domovini Crnoj Gori. Elokventno su Papović i kolege pokazali znanje, patriotizam i viziju budućnosti svoje države. Red je da im kažem: Aferim, momčadi!

Пише: Види све колумне

Bilo je i onih, prilično starijih i dosta politički potrošenih poslanika, koji su po poznatoj matrici izvana nametnutoj, govorili neprikladne, poluistinite i neutemeljene ocjene istorijskih zbivanja i ličnosti. Čulo se tako da je progon Kralja Nikole bio opravdan i da niko u tadašnjoj Crnoj Gori nije za njim zažalio. E, to je zaista neistina!

Crnogorci su dugo, dugo žalili za svojim kraljem i izgubljenom državom. Rođen sam skoro četrdeset godina nakon tih događaja, ali sam kao dječak i mladić sretao starine koje su rođene i živjele su u tom vremenu.

Bili su vojnici Knjaza i Kralja Nikole, i nijednog nijesam čuo da je loše govorio o svom "gospodaru". Naprotiv.

Zapamtio sam priču o događaju koji je u mom kraju često pominjan, koji jasno govori o odnosu prema crnogorskom suverenu. Bio sam dijete kad mi je otac prvi put ispričao to, nijesam baš razumio sve, ali sam priču zapamtio...

Kasnije sam je čuo još nekoliko puta od starijih ljudi.

Bilo je to neđe pred Drugi svjetski rat, pod samom vjeđom snjegopadne Sinjavine, u zimskom dobu kad se po selima śedničari u dugim noćima...

Čim namire stoku i u kuću unesu drva za ogrijev, večeraju i spreme đecu u 'aljine, odrasla čeljad se spremaju da idu na śednik. Dok snijeg škripi pod nogama, selom se kroz karamluk kreću zapaljene zublje luča ili fenjeri koji osvjetljavaju put śedničarima. Čuje se po koji zvižduk ili glasno dozivanje što kroz noć odliježu dugačkom dolinom...

U kući s onu stranu rijeke, što ima prostranu sobu, pod samom šumom iz koje teče potok čiste planinske vode, okupljaju se komšije po dogovoru, da pośede, ispričaju se i zabave...

Prvo se stariji malo ispričaju, žene predu, đevojke pletu, a momčad slušaju razgovore i bečkaju đevojke... Zatim se odigra "prsten" ili kakva druga igra, zapjeva mladež i nevjeste, a potom neko uzme gusle, i zapjeva o bojevima i junacima...

Tako je bilo i te večeri...No, kad je guslar odložio gusle, nevjesta mu donijela čašu rakije da se malo odmori, a domaćin ponudio kesu da zamota "cigar duvana", jedno momče, što je odnekud naišlo i pridružilo se posijelu, dohvati gusle, prevuče dva put po strunama i poče da "škamuće": Kralj Nikola ukro vola i pobjego...Još nije ni izustio drugi dio kad su skočila nekolicina i zavitlali štapovima i čibucima:

- Kuš, mrcino ljudska što opogani usta i zalaja na gospodara crnogorskoga, cara junaka, zaurlao je Milutin, kraljev vojnik, ranjavan u bojevima pa je ostao bez pola lijeve ruke...

- Da ono momče ne bi hitro, te strknu kroz vrata i niz basamake, oćaše mu glavu razbiti, govorio je otac.

- Nije smio niko pred starijim Crnogorcima zuba obijeliti ili što grdno reći za Nikolu Mirkovoga.

To se zbivalo dvadeset godina poslije Podgoričke skupštine i petnaestak godina nakon smrti Nikoline.

Pamtim takođe starog učitelja iz doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, tada već skoro stogodišnjaka, kako je sa pijetetom pričao o "gospodaru". Kada su sedamdesetih godina štampani Memoari Kralja Nikole odmah ih je nabavio i isčitavao danima, gotovo bez daha.

U njegovom govoru o događajima iz tog doba sve je bilo u znaku crnogorskog. Vojska, bojevi, država, ljudi, junaci sve je oslovljavano crnogorstvom. Govorio je o svom dobu i svom gospodaru sa izuzetnim poštovanjem.

Kasnije sam,početkom osamdesetih prošlog vijeka, kao student iz Beograda došao kući na kraći odmor, za neki praznik. Ujutro nakon što smo popili kafu i popričali o studijama otac mi, prije nego što izađe da što radi, dodade jednu knjižicu.

-Pročitaj to!

Vukoman Džaković: Kralj Nikola u svom dobu. Knjižica u kojoj se govorilo o nepravdi nanešenoj Kralju, dinastiji i Crnoj Gori i o Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću kao glavnim krivcima za to. Čak je kritikovan i odnos kultnog crnogorskog pisca toga vremena, Mihaila Lalića, prema Nikoli I. Nijesam znao gotovo ništa o tome, iako sam osnovno i gimnazijsko školovanje završio u Crnoj Gori, pa sam se prvi put zainteresovao za ovu temu.

- Doći će vrijeme da se to ispravi. Velika je nepravda učinjena i Crnoj Gori i Petrovićima. Vi, mladi naraštaji morate to dobro utuviti. Svaka nepravda se mora ispraviti. A ova će sigurno biti na vama, zborio mi je otac.