SAN IZ MLADOSTI

I. Šuković: Slovo Ś

Prvi osjećaj pripadnosti Crnoj Gori i crnogorstvu naučio sam kao dječak, odrastajući među ljudima koji su tada bili starine. Bili su to vremešni ljudi, rođeni uglavnom u 19. vijeku, a najveći dio života proveli su u dvadesetom. U tom vremenu, dakle negdje početkom druge polovine dvadesetog stoljeća, slušao sam priče ljudi koji su odrastali u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori. Bili su vojnici i ratnici crnogorske države i crnogorske vojske, i njihove priče i dogodovštine su bile vezane za taj dio njihovog života.

Пише: Види све колумне

Tako su u moje uši ušli izrazi o junaštvu, bojevima i viteštvu crnogorskom. O gospodarima crnogorskim, Ivanu gospodaru, Kralju Nikoli... 

Kasnije, početkom mog gimnazijskog školovanja, taj moj osjećaj pripadnosti crnogorstvu učvrstio je, niko drugi, do Matija Bećković. Smatrali smo ga Kolašincem i Crnogorcem, pa je time njegova popularnost među mladim gimnazijalcima bila veća.

Često smo ujutro, dok smo išli u školu, sretali pjesnikovu majku koja je živjela u našem gradu, i time je naš osjećaj bliskosti sa mladim poetom bio jači.

Njegove stihove napisane jezikom kojim smo i mi govorili prosto smo gutali...

Pogotovo stihovi iz poeme "Unuk Alekse Marinkova plače nad Crnom Gorom", "Reče mi jedan čoek", "Međa Vuka manitoga".

"Montenegro gora lovorova", pjevao je Matija i još:

“Nekad čapra crnogorska,
Nije valjala nako za rašeta!
A drugijeg je valjala za mješine,
Održala bi špirit,
Pa im evo ništa ne smeta,
No ćetaju ko blagovijes!
Tade ni nijesu manisali,
No ne svak prisvajo!"

Tada sam prvi put osjetio svu ljepotu i bogatstvo jezika koji mi je bio svakodnevica i koji se smatrao provincijalnim. Matija ga je izdigao na nivo književnog, lijepog poetskog pripovijedanja punog duhovnosti i mudrosti, narodne, životne. Hvala mu na tome...

Tada sam u pogovoru njegove knjige "Reče mi jedan čoek" prvi put pročitao kako se transkribuje glas Ś. Naime, na samom kraju knjige profesor Mato Pižurica objašnjava da u tim Matijinim poemama skup "sj" treba izgovarati kao glas Ś, koji se u naučnoj transkripciji označava kao s sa apostrofom.

Dakle, kod Matije se ne govori "sjeknu ona munja" nego "śeknu". I to je za mene bilo veliko otkriće... A na tom govoru sa slovom ś i ź sam odgajan na krilu svojih roditelja i njihovih roditelja i cjelokupnog okruženja u kojem sam odrastao.

Slušao sam riječi svakodnevno sa tim glasovima, a nijesam imao priliku da vidim kako se pišu... Svaki dan sam slušao śekira, śeme, śera, znao sam ljude koji su se zvali Śago, Śuma, Śole, Śuśa, Śurat, Śido, Śaro, prolazio kroz Śerogošte, obećavao da ću nešto obaviti śutra, da ću drva nacijepati śekirom...

Da sam se toga i toga śetio baš ovoga trena...

A opet niko to nije mogao napisati i nije ni znao kako bi to napisao, nego su pisali Sjago, Sjuma, Sjola...Grdno...E, ja sam baš u pogovoru Bećkovićeve knjige, kao mlad gimnazijalac, otkrio kako se to piše, "naučno transkribuje"...

I onda sam počeo onako mlad i lud razmišljati da bi trebalo da neko, možda baš mladi pjesnik Matija, traži da se u azbuku uvede i slovo Ś. Jednom sam čak to negdje i izustio i bio prekoren: "Đe dijete udaraš na velikoga Vuka, muči i pokri se ušima... Nemoj to više nikad ponoviti, da te ko ne čuje"...

I tako sam ja zaćutao... Jednom me je neki kolega na fakultetu u Beogradu, bio je sa juga Srbije, pitao: "Je li, bre, Crnogorac, a kako li se piše to vaše sj, š, kako li gu vikate".

"Kao S, ali sa apostrofom", odgovorio sam kao iz topa...

"Pa što gu ne pišete kad gu toliko zborite"...

"Pa, ne date nam vi Srbi i Hrvati, prisvojili ste nam jezik", rekoh uz smijeh obojice...

Naravno, to jeste bila šala i nije u to vrijeme drukčije ni shvaćena. Mi smo se kao mladi intelektualci često šalili na račun tabu tema tog vremena. I to nijesmo uzimali za zlo, bilo nam je simpatično i izazovno da se "zezamo" sa tabuima našeg doba... Mladost...

Nijesmo ni slutili tada da će to tako naglo isplivati na površinu političkog i društvenog života i razbiti sve u paramparčad... Bilo je to vrijeme kad smo se lijepo družili i "zezali" i sanjali da promijenimo svijet...

Mogli smo da raspravljamo o svemu, mirno i bez nesporazuma, i onda kada smo različito mislili o nekim temama... Nije nam padalo na pamet da bi to mogao da bude razlog za neke nesuglasice, a kamo li za neprijateljstvo...

To su nam samo bili izazovi, prijatni trenuci raspravljanja o stvarima koje smo smatrali pomalo smiješnim, i koje smo mislili da smo mi kao generacija prevazišli... A nažalost, pokazalo se da nijesmo niti prevazišli niti ozbiljno promislili...

I zato, molim, neka mi niko ne zamjeri što sam konačan silazak transkipta (S sa apostrofom) u slovo Ś i u azbuku mog jezika dočekao sa oduševljenjem.

Bio je to moj mladićki san!

P.S.

"Crnogorci su odvajali od drugijeg,
Dok su odvajali —
Dotle su valjali!
Kako da valjaju,
I kako da ig bidne,
Ako su svi jednaci?!" (Matija)