Mi.M. [ RSE ]

Bijela kuća možda mijenja mišljenje o ukrajinskoj teritoriji, Kremlj to ne čini

Istočni ukrajinski region Donbasa ima centralno mjesto u političkim i vojnim prioritetima Kremlja; njegov značaj – ekonomski, kulturni, istorijski – proteže se decenijama, ako ne i vijekovima unazad. Odakle ta opsesija?

Na napetom sastanku u Bijeloj kući sa Volodimirom Zelenskim, američki predsjednik Donald Tramp izvršio je pritisak na ukrajinskog lidera, rekavši mu da će vjerovatno morati da se odrekne dijelova ukrajinske zemlje kako bi okončao rat s Rusijom.

"Mislimo da bi ono što bi trebalo da urade jeste da se zaustave na linijama gdje se nalaze, linijama fronta“, rekao je Tramp novinarima u predsjedničkom avionu. „Ostatak je veoma težak za pregovaranje ako ćete reći: ‘Vi uzmite ovo, mi uzimamo ono.’“

"Neka bude presječeno kako jeste. Sada je već presječeno. Mislim da je Rusija već zauzela 78 odsto teritorije“, rekao je Tramp 19. oktobra. „Ostavite kako jeste sada. Oni mogu da pregovaraju o nečemu kasnije“.

Tramp je uglavnom mislio na teritoriju na istoku i jugoistoku Ukrajine, poznatu kao Donbas.

Prošlog proljeća, Zelenski je podržao Trampov poziv na prekid vatre koji bi Rusiji zasad ostavio kontrolu nad dijelovima Donbasa i drugim regionima. Međutim, za ogromnu većinu Ukrajinaca, odustajanje od Donbasa ili bilo koje druge teritorije, formalno ili trajno, ne dolazi u obzir.

"Nećemo napustiti Donbas. Ne možemo to da uradimo“, rekao je Zelenski novinarima u avgustu.

Trampova sugestija da će Ukrajina morati da se odrekne teritorije protivrečila je njegovim izjavama prošlog mjeseca, kada je tvrdio da je Kijev „u poziciji da se bori i vrati cijelu Ukrajinu u njenom prvobitnom obliku“.

Dok Bijela kuća možda mijenja mišljenje o ukrajinskoj teritoriji, Kremlj to ne čini.

Donbas ostaje centralni dio Putinovih političkih i vojnih prioriteta – cijeli region je obilježen dugim dijelom cik-cak linije fronta od 1.100 kilometara. Za Moskvu, njegov značaj – ekonomski, kulturni i istorijski – proteže se decenijama, ako ne i vijekovima unazad.

Zašto je tačno Kremlj fiksiran na Donbas?

Industrijsko srce - geografski termin koji potiče od rijeke Donjec i riječi „basen“ – kao basen uglja – Donbas potpuno obuhvata dva ukrajinska regiona – Lugansku i Donjecku oblast. Prema nekim definicijama, on takođe uključuje male djelove susjednih regiona Harkiv, Dnjepropetrovsk i Zaporožje.

To je industrijsko srce Ukrajine – tu se nalaze rudnici uglja, topionice, metalurški pogoni, luke, željeznica i druga teška industrija.

Sa oko 52.000 kvadratnih kilometara, region je otprilike veličine Hrvatske.

Južni dijelovi Donbasa uključuju neka od plodnih poljoprivrednih zemljišta po kojima je Ukrajina poznata. Na obali Azovskog mora na jugu Donjecka nalazi se luka Mariupolj i Azovstalj – do 2022. godine, jedna od najvećih čeličana na svijetu.

Sovjetski lideri su vidjeli region rijeke Donjec – njegov ugalj i topionice – kao motor za ubrzanu industrijalizaciju, kako bi Sovjetski Savez približili ekonomskom paritetu s evropskim industrijskim silama poput Njemačke.

Poslije ekonomskog šoka sovjetskog raspada 1991. godine, region je počeo polako da propada, postajući nešto nalik „pojasa rđe“, s problemima zastarjele infrastrukture, nedostatka investicija, promjene proizvodnih kapaciteta i konkurencije sa globalnih tržišta.

Neki od najbogatijih ukrajinskih biznismena potiču iz Donbasa, finansirajući Partiju regiona i njenog lidera Viktora Janukoviča, koji je obavljao funkciju predsjednika i premijera.

Janukovič je pobjegao u Rusiju u februaru 2014. godine pošto su višemjesečne masovne demonstracije u Kijevu kulminirale nasilnim uličnim sukobima. U mjesecima koji su uslijedili, Rusija je pokrenula pobunu i kampanju sabotaže i destabilizacije u Donbasu, zauzimajući vojne objekte i ključne zgrade, uključujući i nezvaničnu prestonicu regiona Donjeck. Rusija je takođe poslala redovne trupe u borbu protiv nedovoljno opremljenih i nedovoljno popunjenih ukrajinskih snaga u nekoliko bitaka.

Snage koje podržava Rusija proglasile su „narodne republike“ u Donjecku i Lugansku, što je kasnije postalo osnova za Putinovu deklaraciju iz 2022. godine o aneksiji ta dva regiona, zajedno sa još dva regiona.

Prije februara 2022. godine, ruske proksi snage su kontrolisale oko 42.000 kvadratnih kilometara ukrajinske teritorije, u potpunosti u Donbasu, plus crnomorsko poluostrvo Krim, koje je zauzeto osam godina ranije.

Pojas tvrđava u Donbasu

Ruske snage su zauzele nekoliko ključnih gradova Donbasa u prvoj godini opšte invazije.

Mariupolj je pao u maju 2022. godine poslije brutalne tromjesečne opsade; Sjeverodonjeck, na sjeveru, zauzet je sljedećeg mjeseca. Godinu dana kasnije, Bahmut – grad u Donjeckoj oblasti čijoj su odbrani Zelenski i njegovi komandanti dali prioritet – pao je u ruke ruskih trupa.

Poslije pada Bahmuta, ukrajinski planeri dali su prioritet „pojasu tvrđava“ – nizu utvrđenja duž dva uporišna grada – Slovjanska i Kramatorska – zajedno s gradom Kostjantinivkom gdje je željeznički čvor, dalje na jugu.

Prostirući se oko 50 kilometara, pojas je vijugava linija odbrane – rovovi, protivtenkovske prepreke, bunkeri, minska polja – utkana u urbana naselja oko gradova.

Za Rusiju, prevazilaženje pojasa tvrđava omogućilo bi njenim snagama da se brzo kreću na zapad ka granici Donjecke oblasti, čime bi prioritet Kremlja – zauzimanje cijelog Donbasa – bio na dohvat ruke.

Gubitak pojasa tvrđava predstavljao bi dugoročni rizik za ukrajinske snage, pošto bi otvorio put novim ruskim operacijama u budućnosti – nešto na šta je Zelenski aludirao u avgustu: „Donbas je odskočna daska za buduću novu ofanzivu.“

„Zahtjevi Ukrajini da preda preostali dio Donjecke oblasti su nerealni sa stanovišta budućih odbrambenih kapaciteta Ukrajine“, rekao je za Karent tajm Kiril Martinov, glavni urednik lista Novaja gazeta Evropa u egzilu.

„Putin već 11 godina pokušava da osvoji Donjecku oblast. A predaja njemu onih utvrđenih područja koja su ostala pod ukrajinskom kontrolom je zapravo put ka Harkivu i Dnjepru“, rekao je on, misleći na dva glavna grada susjednih regiona. „I, uglavnom, put ka novom ratu u kojem će Putinu biti još lakše da pobijedi.“

Novorusija

Korijeni Kremljovih pretenzija na Donbas – a da se ne pominje veći dio Ukrajine – djelimično datiraju iz 18. vijeka, kada je Katarina Velika proširila ruska imperijalna osvajanja na jug do obale Crnog mora i na zapad prema Balkanu.

Nazvan Novorusija, koncept su prihvatili savremeni ruski nacionalisti i filozofi – najistaknutiji među njima Aleksandar Dugin – koji takođe zastupaju širu ideju Ruskog mira, odnosno Ruskog svijeta. Putin je javno pokrenuo tu ideju ubrzo poslije aneksije Krima, teritorije koja za mnoge Ruse ima duboko emocionalno značenje.

U Donbasu, etnički Ukrajinci bili su dominantna nacionalnost sve do godina nakon Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski planeri počeli da dovode etničke Ruse kako bi ponovo naselili region i pojačali industrijsku radnu snagu. Do vremena raspada Sovjetskog Saveza, Donbas je imao veći procenat ljudi koji su se izjašnjavali kao etnički Rusi nego bilo koji drugi region, iako su i dalje bili manjina.

Do izbijanja rata 2014. godine, ruski jezik bio je naširoko korišćen u Donbasu i drugim dijelovima Ukrajine. Zelenski, koji potiče iz južnocentralnog grada Krivij Rih Roga, odrastao je govoreći ruski kao svoj maternji jezik, na primjer.

Tokom godina, ukrajinski nacionalisti su periodično pokušavali da smanje status ruskog jezika širom zemlje, a bilo je i sporadičnih neuspjelih pokušaja referenduma da se ruski jezik učvrsti kao državni pored ukrajinskog.

Ruski nacionalisti tvrdili su da etnički Rusi u Donbasu žele da se otcijepе i ujedine sa samom Rusijom, što je u suprotnosti sa nekoliko izbora i referenduma održanih tokom godina.

Prije 2022. godine, u tom regionu je živjelo oko šest miliona ljudi. U pripremi za invaziju, Kremlj je pokušao da opravda svoj rat djelimično prikazujući etničku rusku manjinu kao žrtve državne kampanje diskriminacije.

U svom televizijskom obraćanju 24. februara 2022. godine, najavljujući invaziju, Putin je lažno govorio o "genocidu kojem je izloženo skoro četiri miliona ljudi“. Dvije godine kasnije, Rusija je podnijela tužbu najvišem sudu Ujedinjenih nacija, tvrdeći da je počinjen genocid u Donbasu.