M.M.Lj. [ Beta ]

Dejli mejl: Kako tri super-ega komadaju svijet

U petak će se konačno na Aljasci dogoditi dugo očekivani obračun Donalda Trampa i Vladimira Putina, piše danas londonski dnevnik „Dejli mejl“.

Predsjednik SAD je prošle nedjelje vješto otvorio put ovom diplomatskom meču kada je uklonio ključnu prepreku: prisustvo Volodimira Zelenskog na tom sastanku.

Na pitanje da li Putin mora prvo da se sastane sa Ukrajincem da bi dobio audijenciju kod predsjednika SAD, Tramp je odgovorio: „Ne, ne mora“.

Ovo je poziv samo za supersile. Pažljivo će u petak pratiti, naravno, kineski predsjednik Si Đinping, koji uživa daleko veći uticaj na Putina nego što bi Tramp mogao poželjeti, piše list.

Tok ukrajinskog sukoba biće odlučen, izgleda, u Pekingu, Vašingtonu i Moskvi, dok svijet ulazi u novu eru supersila kojima vladaju super-ega njihovih lidera.

Tri vojna giganta su u borbi za globalni uticaj. Sa svojim snažnim liderima, Sjedinjene Države, Rusija i Kina sada dominiraju svijetom.

Promjenljiv je odnos snaga u svijetu i mnogi regioni su pogođeni najžešćim rivalstvima: SAD i zemlje pod njenom vlašću, uključujući veći dio Evrope, Sjevernu i dijelove Južne Amerike, dijelove Afrike, dok Kina ima sve jači uticaj na veći dio Azije, Afrike i Južne Amerike, a Ruska Federacija pokriva dijelove Istočne Evrope, Sjeverne Afrike i još ponešto na jugoistoku Azije.

U tripolarnom svijetu svaka sila ima drugačiji uticaj.

Rusija to čini vojno, pošto je pokrenula invaziju na svog demokratskog susjeda na zapadu.

Moć Kine je više ekonomska: daje zemljama u razvoju kredite pod promjenljivim uslovima u okviru svoje „Inicijative Pojas i put“, a zatim preuzima kontrolu kada one ne ispune obaveze pod teretom duga.

SAD ne samo da imaju finansijski uticaj i vojnu moć, već i meku moć – kroz modu, muziku, film i brzu hranu. Američka privreda godinama slabi, ali Tramp pokušava da je obnovi agresivnom upotrebom carina.

Situacija podsjeća na mračnu karikaturu Džejmsa Gilreja iz Napoleonovog doba koji je 1805. godine predstavio svijet kao globus od pudinga od šljiva na zlatnom tanjiru, kojeg za stolom na „sfere uticaja“ mačem i nožem komadaju britanski premijer Vilijam Pit Mlađi i Napoleon, obojica u vojnim uniformama, piše londonski list.

Ali danas su za stolom tri giganta. A svijet je na njihovom meniju, piše „Dejli mejl“.

U dijelu analize o Sjedinjenim Državama list piše da je dolar i dalje svjetska rezervna valuta, ali je manje dominantan nego ranije. Trampov reizbor obilježili su izolacionizam i javno priznanje da će izbjegavati uplitanje u strane sukobe, mada su to osporile vojne operacije SAD u Iranu i kontinuirano snabdijevanje Ukrajine oružjem.

Ipak, agresivno držanje Trampa prema Grenlandu i Kanadi – zajedno sa izjavom ministra odbrane Pita Hegseta u februaru da SAD više neće garantovati evropsku bezbjednost – navelo je američke saveznike da se pitaju da li NATO ima budućnost.

Uprkos Trampovim prijetnjama da će eksploatisati ili čak zauzeti tuđe teritorije, njegovi instinkti koje izražava parola „Amerika na prvom mjestu“ koštaće ga prijatelja. Ali on zna da ne može dozvoliti da se dvije druge supersile udruže protiv SAD, piše britanski list.

Prošle godine Tramp je optužio svog prethodnika Džozefa Bajdena da je „ujedinio“ Moskvu i Peking i upozorio: „Moraću da ih razdvojim, i mislim da to mogu da uradim.“

U odjeljku o Kini londonski list piše da, kako kaže Mohamed bin Salman, prestolonasljednik Saudijske Arabije: „Svijet može da živi bez Amerike, ali ne može bez Kine“ jer su sveprisutni kineski proizvodi nezamjenljiv dio života dok Peking preoblikuje planetu.

Vlade siromašnih zemalja kojima prijete američke carinske tarife povlače se od dolara. Očigledna alternativa je kineski renminbi, ili juan, a jedan juan sada vrijedi oko 10 britanskih penija.

Kineska radna snaga je impozantna – iako je čeka demografska tempirana bomba, pošto stariji počinju da brojčano premašuju mlade, uzrokovana njenom pogubnom politikom „jednog djeteta“, koja je okončana prije samo devet godina.

Peking je takođe zaposeo industrije budućnosti kao što je rudarstvo rijetkih minerala, od kojih su mnogi u Africi i Južnoj Americi, a koji su ključni za proizvodnju solarnih panela i mikročipova.

Kina je time zavladala – barem za sada – novcem, a ne oružjem. Ona zna kako da kupi uticaj „ulaganjem“, a zapravo kreditima, u infrastrukturu koju može da koristi za kontrolu država, svojih klijenata.

Ali vremenom, Peking bi mogao da pokuša da povrati teritoriju za koju vjeruje da joj s pravom pripada – ne samo Tajvan, koji ima implicitnu garanciju zaštite SAD.

Rusija je, piše u posljednjem odjeljku analize londonskog dnevnika, ogromno i nedovoljno naseljeno prostranstvo s ogromnim rezervama gasa i nafte, a od toga zavise zemlje od Brazila do Indije i Kine i mnoge druge, i koriste to gorivo uprkos sankcijama koje je uveo Zapad.

Ali najveći izvoz Rusije poslije nafte i gasa je rat, piše list, i nastavlja da se to vidi po njenom ponašanju u Ukrajini, ali i po tajnom ratu i sajber napadima na rivalske zemlje, kao i po korišćenju plaćenika nekadašnje privatne grupe Vagner čiji pripadnici i dalje obavljaju poslove koje njihova država neće da radi javno.

Izdižući se iz ruševina sukoba u Donbasu na istoku Ukrajine prije jedne decenije, ta grupa – sada preimenovana u „Afrički korpus“ – prešla je put od građanskih ratova u Siriji do Libije, Malija i preko Sahela do Sudana i drugih mjesta.

Moskva ima mnogo više koristi od jačanja veza s Pekingom. Njena vojska, na koju godišnje troši 150 milijardi dolara (skoro dvostruko više nego Velika Britanija), oslanja se na kineski uvoz: od optičkih kablova koji se koriste za kontrolu dronova „koji se ne mogu ometati“, do nitroceluloze, vitalnog goriva za artiljerijske projektile.

I Kina podjednako ima koristi od ruske agresije. Prošlog mjeseca, kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji hvalio se svojoj koleginici u EU, Kaji Kalas, da je invazija Rusije na Ukrajinu bila „blagoslov“ za Peking, navodi „Dejli mejl“ na kraju članka.