Peščanik/Haaretz

STAV

"Bilo bi bolje da Izrael nije ni ušao u rat"

Pošto je iskoristio sjajnu priliku u Gazi, Izrael se okreće novoj – ratu u Libanu. Kada je o ratovima riječ, Izrael je zemlja neograničenih šansi.

Piše: Gideon Levi

Svaki rat je prilika, svaka prilika je rat. Imamo problem u Gazi? Rješenje je rat. Nevolje na sjevernoj granici? Opet rat. Većina Izraelaca je oduševljena jer su godinama čekali ovakvu priliku, ostatak daje podršku u tišini i muci, a skoro svi su uvjereni da drugog izbora nema.

Jedno je gledati na rat kao na neophodno zlo, a druga stvar vidjeti ga kao priliku: priliku za novi svijet, za drugačiju, bolju stvarnost. Hamas će biti uništen, oteti će biti oslobođeni, Hezbolah će biti poražen i ponižen, stanovnici sjevera će se vratiti, Galileja će procvetati, obnoviće se biljni svijet i Otef. Kakvu divnu priliku predstavlja rat. Izrael nikada u svojoj istoriji nije ušao u rat kojim se popravilo stanje zemlje ili riješio neki problem – a nekoliko ratova, kao onaj iz 1967. godine, do neprepoznatljivosti je pogoršao situaciju. Samo što ta činjenica još nikog nije odvratila. Sačekajte do sledećeg rata. To će riješiti probleme jednom i zauvijek.

"Jednom i zauvijek“ znači apsolutnu pobjedu. Pošto je navodno potukao Hamas – jednom i zauvijek, Izrael će slomiti i Hezbolah – jednom i zauvijek. Samo što se to jednom i zauvijek stalno završava sa svega nekoliko godina primirja, posle kojih dolazi rat gori od prethodnog. Sada podržavaoci velikog rata u Libanu svoju želju da ponovo vide izraelsku vojsku na ulazu u Bejrut pravdaju tvrdnjom da se stvorila velika šansa za Izrael. Krajem nedjelje su čak požurivali donosioce odluka: 500 oslijepljelih ljudi u Libanu posle eksplozije pejdžera jesu zlatna prilika koja se neće skoro vratiti. Dođavola, kada ćete već ući u rat?

Vidjeti rat kao priliku jeste samo po sebi znak bolesnog toka misli. Razmišljati o ratu kao prvom i jedinom sredstvu za rješavanje problema je znak mentalnog poremećaja. Ali u državi u kojoj kolumnistkinja lista Israel HaYom Karni Eldad naziva desetine ubijenih, hiljade ranjenih i stotine oslijepjelih zbog eksplozije pejdžera u Libanu "rijetkim poklonom za ovaj narod, koji to zaslužuje najviše na svijetu uoči nove godine“, to ne treba da nas čudi. "Nezamislivi udarci koje je zadobio neprijatelj na sjeveru su tačno ono što je ovom narodu bilo potrebno: elegancija, preciznost, poniženje, razmišljanje milion koraka unaprijed“, likuje Eldad. Million koraka unaprijed. Samo što za razumnu javnost rat nije prilika ni za šta osim za krvoproliće, razaranje i gubitke.

Škola mišljenja "jednom i zauvijek“ se posle Gaze pokazuje u posebno strašnom svjetlu. Tamošnji užasni rat je trebalo da riješi probleme jednom i zauvijek, ali nijedan nije riješen poslije godine mučnih borbi, velikog broja poginulih i potpunog uništenja. Izrael će iz rata u Gazi izaći u mnogo gorem stanju od onog u kom je bio prije njega. Kako je uopšte moguće vjerovati da će rat protiv mnogo jače organizacije, u znatno težim terenskim uslovima sa iscrpljenom vojskom, uz gnušanje svijeta, dovesti do boljih rezultata od poraza u Gazi. Samo što većina Izraelaca još nije pojmila dimenzije poraza u Gazi. Oni nijesu stigli ni do očiglednog zaključka da bi bilo bolje da Izrael nije ni ušao u taj rat, a već hrle ka libanskom Sidonu. Kao i u slučaju s Rafijahom – nema protivljenja. Ljudi demonstriraju, ali ne protiv rata.

Teško je razmišljati o ovoj nevjerovatnoj koincidenciji: dok vojnici bez ikakve svrhe i koristi ubijaju i ginu dok razaraju Gazu, trupe se već probijaju na sjever ka još krvavijem ratu koji bi takođe trebalo da riješi problem jednom i zauvijek. Sve vidimo i pristajemo na laži. Nakon Libana idemo na Iran. I tamo će biti prilika, tamo ćemo takođe rješavati probleme – jednom i zauvijek.

(Autor je izraelski novinar)