Džeremi Korbin [ Peščanik ]

STAV

Za nuklearno razoružanje

Prije sedamdeset sedam godina, grupa naučnika je napravila simbolični Sat Sudnjeg dana kako bi mjerila koliko se čovječanstvo bliži samouništenju, ili „ponoći“. Kazaljke se pomjeraju bliže ili dalje od ponoći, u zavisnosti od egzistencijalnih prijetnji u tom trenutku.

Piše: Džeremi Korbin

Obraćajući se prošle godine Generalnoj skupštini UN-a, generalni sekretar Antonio Gutereš saopštio je da se sat pomjerio na 90 sekundi do ponoći, označavajući da se čovječanstvo opasno približilo katastrofi: „Kazaljke su sada bliže najmračnijem času čovječanstva nego ikada. Moramo se trgnuti – i prihvatiti se posla.“

Gutereš je naveo tri opasna izazova. Prvo, ekstremno siromaštvo. Drugo, ubrzana klimatska kriza. I treće, globalni nuklearni rat.

"Lezite u jarak i pokrijte izloženu kožu glave i ruku.“ Vlada Margaret Tačer je 1980. godine objavila pamflet „Zaštiti i preživi“, u kom savjetuje ljude šta da rade u slučaju nuklearnog napada. Ovaj uradi-sam priručnik savjetovao je ljude da se sakriju ispod stola, iznesu tijela mrtvih rođaka u drugu prostoriju ili da, ako se zateknu napolju, legnu na zemlju i nadaju se najboljem. Sa optimističnim pogledom na izumiranje, građani su se sprdali sa ovom brošurom od 32 strane, jer su znali da ne postoji komplet za preživljavanje nuklearnog uništenja.

Vlada više ne dijeli brošure sa savetima kako preživjeti nuklearni rat. Umjesto toga, zabija glavu u pesjak, odbijajući da se suoči sa činjenicom da nam je ponoć sve bliža. Posle perioda postepenog opadanja po završetku hladnog rata, količine operativnog nuklearnog oružja ponovo su porasle. Širom svijeta danas ima više od 12.500 bojevih glava, od čega je 90% u vlasništvu Rusije i Sjedinjenih Država.

To nas vodi do nedavnog govora Kira Starmera. „Nacionalna bezbjednost će uvek biti na prvom mjestu“, rekao je on, obećavajući da će povećati izdvajanja za odbranu i ažurirati britanski nuklearni arsenal. Starmer je u pravu kada kaže da je bezbjednost važna, ali beskrajna eskalacija nije rešenje. Šta je sa suprotstavljanjem gigantskim proizvođačima fosilnih goriva koji ugrožavaju bezbjednost naše planete? Ili ukidanjem ograničenja socijalnih beneficija na dvoje djece, kako bi se rešio zastrašujući nivo neizvjesnosti hrane širom naše zemlje? Da ga zaista brine globalna nesigurnost, branio bi spoljnu politiku mira i ljudskih prava, kako bismo zajedno sa svojim susjedima težili ka stabilnijem svijetu.

Od ilegalne invazije Rusije na Ukrajinu u februaru 2022, mnogi od nas upozoravaju na rastući rizik od nuklearne eskalacije – rizik koji je prošle godine postao još veći kada je Rusija objavila plan da prekine svoje učešće u Novom startu, poslednjem preostalom sporazumu o kontroli nuklearnog naoružanja sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zabrinjavajući razvoj događaja uslijedio je nedavno kada su kijevski obavještajni izvori javili da je ukrajinski dron gađao radar dugog dometa daleko u unutrašnjosti Rusije, a čija je primarna funkcija da upozori bezbjednosne snage na nuklearni napad.

Procjenjuje se da bi nuklearni rat između Rusije i SAD mogao neposredno da ubije 200 miliona ljudi. Bivši ministar odbrane Ben Volas ranije je rekao da očekuje da će Ujedinjeno kraljevstvo ući u rat do kraja ove decenije, što se koristi kao osnova za kontinuirano povećanje našeg ionako debelog budžeta za odbranu. Laburistička partija je takođe nagovijestila da će povećati izdvajanja za odbranu. Zašto naši mediji nisu u stanju da postave neka jednostavna pitanja političarima: Šta radite da spriječite ulazak u dugotrajni, sveopšti rat sa Rusijom? Zašto ne uspostavite zone mira po uzoru na latinoameričke i afričke zemlje?

U međuvremenu, nuklearne prijetnje se nadvijaju nad Bliskim istokom jer našim političkim liderima nedostaje sposobnost i spremnost da pomognu deeskalaciju i diplomatiju. Naša vlada je od samog početka mogla da traži prekid vatre u Gazi. Umesto toga, ignorisala je upozorenja antiratnog pokreta za deeskalaciju – i opasno se približila otvorenom sukobu sa Iranom. Čak i bez učešća globalnih igrača sa nuklearnim kapacitetima, ljudski gubici u takvom ratu bili bi katastrofalni za čitav svet. Imajte na umu, sudnji dan ne mora biti nuklearni da bi bio događaj na nivou izumiranja; prva dva mjeseca izraelskog bombardovanja Gaze proizvela su više gasova sa efektom staklene bašte od ukupne godišnje emisije 20 klimatski najranjivijih zemalja svijeta. Jedini pobjednici su proizvođači i prodavci oružja, koji ostvaruju ogroman profit od smrti i uništenja.

Mnogi se i danas sprdaju s perspektivom masovnog izumiranja i pravdaju to mitom o nuklearnom odvraćanju. Nekoliko primjera pokazuje da prijetnja nuklearnom odmazdom ne sprječava invaziju. Takođe, objašnjavaju zašto, kada je rat izbjegnut, ljude za pregovarački sto nije dovela prijetnja uništenjem. Konačno, ne bi trebalo da raspravljamo o neuspjesima teorije odvraćanja. Dovoljan je razgovor sa potomcima preživjelih iz Hirošime ili Nagasakija – poznatih kao hibakuša – da odvratimo našu političku klasu od pompezne prijetnje crvenim dugmetom.

Neki će možda reći da rat nije vrijeme za razgovor o nuklearnom razoružanju. A zapravo nema boljeg trenutka. Ako sljedeća vlada želi da bude globalni lider, radiće u cilju nuklearnog razoružanja tako što će potpisati sporazum o zabrani nuklearnog oružja, kojim se zabranjuje razvoj, proizvodnja, posedovanje, upotreba ili prijetnja upotrebom nuklearnog oružja. U ovom trenutku vlada nije u stanju čak ni da poštuje ugovore koje je već potpisala. Naša vlada tvrdi da je i dalje posvećena sporazumu o neširenju nuklearnog oružja (koji je potpisao Harold Vilson 1968. godine), ali postojeće zalihe govore više od riječi.

Bezbjednost ne znači sposobnost da ugrožavate i uništite svog susjeda. Bezbjednost je suživot sa susjedom. To je ono što djeci pruža održivu budućnost. To je ljudima garancija da će imati krov nad glavom i dovoljno resursa da žive srećnim i zdravim životom. U jednom izvještaju za 2020. izračunato je da je vlada te godine svakog minuta trošila 8.300 funti na nuklearno oružje. Zamislite da smo taj novac trošili na obnovljive izvore energije, socijalno stanovanje, javno zdravstvo, škole i pomoć djeci da izađu iz siromaštva?

Mnogi od nas su odrastali sa realnom i zastrašujućom pretnjom nuklearnog uništenja tokom hladnog rata. Ne želim da naša djeca uče kako da se pripreme za povratak te prijetnje. Oni koji glume silu u ime nacionalne bezbjednosti moraju da znaju da u nuklearnom ratu niko ne pobjeđuje. Ako je našim političarima stalo do nasleđa koje će ostaviti za sobom, mogli bi da se pozabave mogućnošću da, ako nastave ovako, više neće biti nikoga ko bi ih pamtio.

(Autor je  britanski političar. Bio je lider Laburističke stranke i opozicije od 2015. do 2020. godine)