ODLAZAK VELIKANA

Mandela - čovjek kojeg je cijenio svijet

Nelson Mandela, koji je preminio sinoć u 95-oj godini života, bio je možda jedini državnik kojeg je iskreno cijenio čitav svijet. Bio je veliki čovjek i veliki političar u isto vrijeme.

Mandela je bio predsjednik Južnoafričke Republike, od 1994. do 1999. Decenijama je prethodno bio lider Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), simbol i centralna ličnost borbe protiv aparthejda.

Rođen je kao Rolihlahla Mandela u julu 1918. u plemenskoj vladarskoj porodici Tembu, u selu Mveze, u oblasti koja danas pripada južnoafričkoj pokrajini Istočni Kejp. U vrijeme aparthejda njegov rodni kraj bio je sastavni dio Transkeja.

Riječ je o nominalno suverenim entitetima, ranije bantustanima, koje je bijela aparthejd uprava osmislila kao “solomonsko” rješenje za problem upadljive brojne premoći urođeničkog stanovništva nad bijelcima.

Formalno, Afrikanci su bili građani tzv. Bantu država, a ne same Južnoafričke Republike. Nakon smrti oca brigu o njemu preuzeo je poglavar Tembua, njegov ujak, koji ga je zapravo odredio za nasljednika.

Još tokom studija pojavljuje se kao predvodnik demonstracija pa je otuda bio prisiljen da koledž u Jahanesburgu pohađa kao vanredni student prava. Pažljivi biografi zabilježili su da su mu omiljeni doručak u to vrijeme bile ovsene pahuljice, sa svježim voćem i mlijekom.

Borac protiv aparthejda

Godine 1947. izabran je za generalnog sekretara Lige mladih, a pet godina potom, kada je pozivao na masovni protest povodom proslave 300-godišnjice dolaska prvih evropskih doseljenika u Kejp osuđen je na devet mjeseci prisilnog rada u zatvoru.

Pokušaj da mu se oduzme advokatska dozvola spriječio je ipak Vrhovni sud. Pedesetih godina često mijenja mjesta boravka, napušta zemlju, hapšen je. 

Zatvoren je 1960. godine poslije zabrane ANC, ali je sudski proces u kojem je bio optužen zbog veleizdaje završen iduće godine, kada Južna Afrika postaje republika. Svi optuženi pušteni su uz kauciju. Do 1961. tadašnja Južnoafrička unija bila je sastavni dio Komonvelta i priznavala je britansku krunu.

Tri godine kasnije Mandela je osuđen na doživotnu robiju, a kaznu je služio u tri različita zatvora.

Godine 1980. u inostranstvu je počela međunarodna kampanja za Mandelino oslobađanje koja je kulminirala 1988. godine na koncertu na londonskom  Vembliju, kada je 72.000 ljudi pjevalo pesmu “Nelson Mandela Slobodan”. Koncert su pratili milioni gledalaca.

Sloboda i promjena Južne Afrike

Poslije nešto više od 27 godina provedenih u zatvoru, oslobođen je 1. februara 1990. godine. Nobelovu nagradu za mir dobio je 1993., a godinu dana kasnije postao je prvi crni predsjednik Južne Afrike.

Najveći problem za vrijeme petogodišnjeg mandata bio je ogroman broj siromašnih, ali i kako popraviti međunarodni imidž zemlje. U tom smislu Mandela je uspio da ubijedi multinacionalne korporacije da ostanu i investiraju u Južnoj Africi.

Godine 1997. prilikom posjete tadašnjempredsjedniku Libije Moameru El Gadafiju, koji se u to vrijeme nalazio u potpunoj izolaciji, zapitao se, prilikom obraćanja: “Kako se usuđuju da imaju takvu aroganciju da nam diktiraju gdje mi treba da idemo i s kojim zemljama da budemo prijatelji. Gadafi je moj prijatelj. Podržavao je borbu protiv aparthejda kada smo bili sami i kada su ovi koji danas žele da spriječe moju posjetu bili naši neprijatelji. Oni nemaju nikakav moral.“

Mandela se u javnosti nije pojavljivao od Svjetskog prvenstva u fudbalu 2010. godine.

Njegovo ime u međuvremenu je pominjala i manekenka Naomi Kembel, koja je pred haškim sudom za zlocine u Sijera Leoneu, izjavila, da su joj 2007. godine „dvojica ljudi pokucala na vrata u sred noći, nakon jedne večere u Pretoriji čiji je domaćin bio Mandela, a kojoj je prisustvovao i Čarls Tejlor, bivši predsjednik Liberije.

Oni su joj, kako je manekenka rekla, predali „prljave kamenčiće“ (dijamante) - Tejlorov dar. Tejlor je sredinom 2012. osuđen na 50 godina zbog zločina u Sijera Leoneu.

Mandelina knjige poput „Konverzacije sa samim sobom“, doživjele su brojna izdanja širom svijeta, na čak dvadesetak jezika.
Kada se 1999, pet godina koliko je bio na čelu zemlje, povukao iz političkog života vratio se u rodni Istočni Kejp, gdje je uglavnom boravio daleko od očiju javnosti.

Poslije zvaničnog odlaska u penziju, njegovi javni nastupi uglavnom su bili u vezi sa radom dobrotvorne Fondacije Mandela, koju je osnovao.

Na svoj 89. rođendan formirao je grupu od vodećih svjetskih ličnosti kako bi ponudile svoje znanje i savjete i u vezi sa najtežim svjetskim problemima. Odigrao je i ključnu ulogu u donošenju odluke da Južna Afrika bude domaćin Svjetskog prvenstva u fudbalu 2010, kada se pojavio na svečanom zatvaranju.

U novembru 2012. u opticaju se pojavila južnoafrička novčanica sa njegovim likom. Mjesec dana kasnije primljen je u bolnicu zbog problema s plućima i opšte slabosti, a tokom Božićnih praznika operisan je zbog kamena u žuči, nakon čega je imao još tri hospitalizacije uključujući i ovu, kada je prije tri nedjelje smješten u bolnicu zbog plućne infekcije.

Veliki čovjek može biti veliki političar

Mandela je bio prvi južnoafrički predsjednik koji je izabran na potpuno demokratskim izborima. Stekao je počasne titule na više od 50 međunarodnih univerziteta.

Vladavina prava, sloboda govora, slobodni i pošteni izbori - to je ono što je Mendela ostavio u dragocjeno nasljeđe svojoj zemlji i svom narodu.

Trijumfalni odraz Mandelinog djela vidi se u političkom sistemu koji, 19 godina nakon što je došao na vlast, ostao stabilan koliko i autentično demokratski.

Mandelino mjesto u istoriji postojanije je od bilo koje političke konstrukcije, a dublje nasljeđe "afričkog Linkolna" leži u primjeru koje je ostavio budućim generacijama.

Mandela je, baš kao i nekadašnji američki predsjednik Abraham Linkoln, izveo rijedak istorijski podvig ujedinjenja oštro podijeljene zemlje, pozivajući na zajedničku čovječnost, a ne, kao što obični političari to čine, ističući različitosti i podstičući antagonizam.

Svoje najvrednije lekcije naučio je iza rešetaka, zatvor ga je oblikovao i tamo je naučio da potisne gnijev i osvetničke porive, tamo je naučio da bijeli i crni imaju daleko više zajedničkog nego različitog, naučio je šta znači opraštati i biti velikodušan, a prije svega da je poštovanje oružje političkog ubjeđivanja moćno koliko i bilo koje vatreno oružje.

Mandela je ostavljao isti utisak na praktično svakog koga bi upoznao, pa i na svoje neprijatelje, koje je istog časa razoružavao svojim širokim i toplom osmjehom, ljubaznošću, poznavanjem istorije bijele Južne Afrike i osjetljivošću na njene strahove.

I na kraju, ono najvažnije - ikona koju je cijenio cijeli svijet pokazala je da je moguće biti veliki čovjek i veliki političar u isto vrijeme, da poštovanje prijatelja, ali i neprijatelja može da vas odvede daleko i da ništa ne remeti kombinaciju velikodušnosti i moći.

(Tanjug)