KRIK.RS

MEĐUNARODNO ISTRAŽIVANJE

Bugarski biznismen iza ofšor firme koja je uplatila novac za ubistvo Pukanića

Vlasnik ofšor kompanije „General Pioneer“ koja je uplatila oko 780.000 evra na račun Slobodana Đurovića Kardinala, organizatora ubistva hrvatskog novinara Iva Pukanića, je bugarski biznismen Ognjan Bozarov, otkriva međunarodni istraživački projekat „Poverljivo sa Kipra“ u kojem učestvuje KRIK. Ova uplata stigla je tri nedjelje prije ubistva, a dio novca Đurović je već sjutradan podigao sa računa – zbog čega su tužilaštva u Hrvatskoj i Srbiji sumnjala da novac može da bude dio isplate za ubistvo. Bozarov tvrdi da je novac uplaćen Đuroviću kako bi pomogao u vezi sa gradnjom koju je njegova kompanija planirala u Beogradu – a koja se nije dogodila.

Hrvatski novinar Ivo Pukanić nije imao šansu da preživi likvidaciju koju je balkanska mafija pripremila 2008. godine, piše u istraživačkom projektu.

Kriminalci su 23. oktobra parkirali skuter pun eksploziva tik do njegovog automobila, ispred sjedišta zagrebačkog „Nacionala”, popularnog nedjeljnika poznatog po senzacionalističkim naslovima i tekstovima o političkim i poslovnim skandalima. Čekali su da Pukanić, suvlasnik ovog lista, izađe i sjedne u auto, kako bi aktivirali bombu i ubili ga.

To se i dogodilo. Pukanić nije bio sam i neplanirano je stradao i njegov kolega, direktor marketinga Nikola Franjić.

Eksplozija je bila toliko jaka da je izbila prozore na zgradi „Nacionala”, povrijedivši neke od zaposlenih, a nanijela je štetu čak i na susjednim zgradama. Da bi bila ubojitija, kriminalci su u bombu ubacili djelove čelične armature.

Pukanić je prije ubistva praćen više od tri mjeseca. Da je mafija pažljivo isplanirala zločin, pokazuje i to što je na dan likvidacije jedan od kriminalaca iz Srbije čekao sa snajperom na krovu obližnje zgrade – bio je tu da dokrajči Pukanića ukoliko se bomba ne aktivira ili ako on nekim čudom preživi.

Šestorica ubica ubrzo su otkrivena, a među njima i čovjek koji je organizovao ovu kriminalnu akciju – Slobodan Đurović, u balkanskom podzemlju poznatiji po nadimku Kardinal. Svi su kasnije osuđeni, a Kardinal je dobio 23 godine zatvora.

Petnaest godina kasnije, ipak, još uvijek se ne zna ko je naručio i platio ubistvo hrvatskog novinara.

Svi pokušaji da se dođe do ljudi koji su Đurovića angažovali za organizovanje likvidacije, bili su neuspješni. Srpsko tužilaštvo optužilo je čuvenog kriminalca Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam da je bio sljedeća karika koja je spajala naručioca atentata i Đurovića, ali ga je sud oslobodio.

Ipak, postoji trag koji, kako djeluje, tužilaštva Hrvatske, Srbije i Crne Gore, nijesu ispratila do kraja, a koji može da vodi ka razrješenju ove misterije.

Naime, Đurović je samo tri nedjelje prije atentata primio oko 780.000 eura na svoj lični račun u Crnogorskoj komercijalnoj banci, od tajnovite ofšor kompanije „General Pioneer” sa Britanskih Devičanskih Ostrva.

Crnogorska Uprava za sprječavanje pranja novca ovu transakciju označila je kao sumnjivu jer za nju „ne postoji jasna ekonomska osnova”, a hrvatski i srpski tužioci vidjeli su je kao dio obećane nagrade za ubistvo. Međutim, kako se vidi iz krivične dokumentacije, nijesu utvrdili ko je pravi vlasnik ofšor kompanije. Zakoni Britanskih Devičanskih Ostrva omogućavaju da se imena vlasnika kompanija sakriju.

Novinari su sada došli do tih podataka, zahvaljujući dokumentima procurjelim u okviru globalnog novinarskog istraživanja „Poverljivo sa Kipra”, koje predvode Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) i Paper Trail Media, a u kome učestvuju novinari OCCRP-ja, KRIK-a i bugarskog BIRD-a.

Vlasnik kompanije „General Pioneer” bio je kontroverzni bugarski biznismen Ognjan Bozarov, vidi se iz dokumentacije koja je procurjela iz agencije „MeritServus” sa Kipra koja osniva ofšor firme.

Ovaj sedamdesetšestogodišnji Bugarin ima intrigantnu biografiju.

Još 1983. godine bio je optužen u Americi jer je iz ove zemlje u Bugarsku izvezao tehnologiju za proizvodnju kompjuterskih diskova iako je njen izvoz tada bio zabranjen. Bozarov je uhapšen početkom devedesetih u San Francisku, a koliko je bio važan pokazuje i to da je bugarska ambasada u Americi unajmila advokate da mu pomognu. Na kraju je optužnica odbačena i slučaj nikada nije ni stigao do suda.

Bugarski novinar Hristo Hristov koji dugo istražuje bugarske tajne službe u svojoj knjizi tvrdi da je Bozarov godinama radio za tamošnju obavještajnu službu, tokom režima komunističkog diktatora Todora Hristova Živkova.

Hristov je pisao i o tajnom projektu „Neva” koji je bugarska služba navodno započela sa ruskim KGB-om 1987, a čiji je cilj bio izgradnja fabrike za proizvodnju kompjuterskih diskova u Rusiji. Bozarov je, kako se navodi u knjizi, bio jedan od vodećih ljudi ovog projekta, tako što je bio na čelu kompanije koju je osnovala tajna služba. Kada je fabrika konačno izgrađena sredinom devedesetih, proizvodi i tehnologija koju su imali je već zastarjela. Ipak, kako Hristov piše, kasnije je otkriveno da su kroz ovaj projekat navodno izvučene desetine miliona dolara.

Novi podaci iz projekta „Poverljivo sa Kipra” nisu dokaz da Bozarov stoji iza ubistva novinara, ali otkrivaju njegove veze sa osuđenim organizatorom likvidacije Slobodanom Đurovićem i činjenicu da je njegova firma Đuroviću uplatila novac – koji tužilaštva nazivaju djelom „nagrade za ubistvo”.

U pisanom odgovoru za OCCRP, Bozarov je izjavio da „nikada nije sreo gospodina Ivu Pukanića niti znao bilo šta o njemu ili njegovom radu” i da „sigurno nije organizovao (Pukanićevo) ubistvo”.

„Niti sam ikada bio uključen u prijetnje ili ugrožavanje nečijeg života”, dodao je.

Bozarov tvrdi da su sve isplate Đuroviću bile dio legitimnog poslovnog dogovora. „Sve uplate koje su izvršene putem mojih kompanija bile su isključivo poslovne prirode. Plaćanja su podržana važećom ugovornom dokumentacijom i relevantnom prepiskom”.

Dokumenta koja je Bozarovljev advokat dostavio novinarima, ipak, ne objašnjavaju mnoge nelogičnosti oko ove uplate.

Bozarov ističe i da ga nijedno tužilaštvo nikada nije kontaktiralo u vezi sa bilo kakvom istragom.

U telefonskom razgovoru sa novinarima priznao je da je upoznao Sretena Jocića, ali je rekao da nikada nije imao poslove sa njim.

Novi dokazi koji su se pojavili u međunarodnom istraživanju novinara mogli bi da ožive ovaj već zaboravljen slučaj.

Berislav Jelinić, jedan od Pukanićevih najbližih saradnika i sadašnji urednik „Nacionala”, takođe vjeruje u to.

„Vremenom to izađe iz fokusa javnosti i ljudi se utope u nekom zadovoljstvu onim što su postigli i čekaju da se nešto dogodi samo od sebe. Moguće da će ovaj vaš napor podstaći nekoga da pogleda malo dublje.”

NA NIŠANU

Ivo Pukanić, koji je sa kolegama osnovao „Nacional” 1996. godine, tokom novinarske karijere često je privlačio pažnju i stvarao neprijatelje.

Pojedine kolege kritikovale su ga zbog prijateljskih veza sa kontroverznim poslovnim ljudima i kriminalcima. Zbog posla i okruženja Pukanić nije bio bezbjedan i nalazio se u opasnosti, pa je u nekoliko navrata imao policijsku zaštitu i bio naoružan. U maju 2008, na njega je pokušan atentat i spasilo ga je to, kako je sam ispričao, što je izvadio pištolj koji je nosio sa sobom i zapucao u vazduh.

Među brojnim tekstovima koje je objavio posebno su se isticali oni o bogatstvu tadašnjeg hrvatskog premijera Ive Sanadera, kao i o vezama tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića sa kontroverznim srpskim biznismenom Stankom Subotićem. Pukanić je pisao o umiješanosti Đukanovića i Subotića u međunarodni šverc cigareta, pa čak i svjedočio protiv njih dvojice pred italijanskim tužiocima koji su ih optužili kao članove duvanske mafije. Đukanović se pozvao na diplomatski imunitet i time izbjegao da mu se za ovo sudi u Italiji, a optužbe su odbačene i protiv Subotića.

Ime Stanka Subotića, o kojem je Pukanić početkom dvijehiljaditih objavio niz tekstova u kojima ga je nazivao „balkanskim mafijaškim bosom” i optuživao za šverc cigareta, spomenuto je više puta tokom suđenja optuženima za ubistvo novinara. Nikada, međutim, nije bilo dokaza o Subotićevoj umiješanosti u Pukanićevo ubistvo te nije bio pod istragom niti optužen za to, a hrvatski sud je odbio čak i da ga sasluša kao svjedoka.

Jedan od izvršilaca, Robert Matanić, priznao je hrvatskoj policiji svoju ulogu u likvidaciji i rekao da iza nje stoji Subotić. Navodno, u pitanju je bila osveta zbog članaka o umiješanosti Subotića u kriminalne poslove. „Stanko Subotić se zakleo da će na kraju doći glave Pukaniću“, izjavio je Matanić tokom saslušanja. Ubica Matanić je, međutim, kasnije povukao svoj iskaz.

Pukanićev prijatelj Ratko Knežević, bivši savjetnik Mila Đukanovića, takođe je pomenuo Subotića kao mogućeg naručioca ubistva.

Knežević je na sudu svjedočio da mu je Subotić lično prijetio jer je vjerovao da je on izvor za priče o duvanskoj mafiji. „Nakon toga uslijedio je i drugi (Subotićev) telefonski poziv u kojem je on nedvosmisleno meni rekao: ‘Ubio sam mnoge, ubiću i Pukanića i tebe ako bude trebalo’“, ispričao je Knežević na sudu.

Subotić, međutim, nije jedino poznato ime koje je dovođeno u vezu sa likvidacijom novinara.

Tomislav Marjanović, koji je učestvovao u logistici ubistva, a kasnije postao ključni svjedok zahvaljujući kome je grupa likvidatora osuđena, ispričao je da je i uticajna ličnost balkanskog podzemlja – Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam – bio uključen u ubistvo.

Ozloglašeni kriminalac Jocić nadimak je dobio jer je kriminalnu karijeru ispekao u glavnom gradu Holandije.

Početkom devedesetih Jocić je iz Holandije došao u Srbiju, ali se kratko zadržao. U tom periodu je, kako je tvrdio na sudu, pomagao vlastima u Jugoslaviji da uvoze robu pod sankcijama, ali se već sredinom devedesetih preselio u Bugarsku. Za njega Srbija više nije bila sigurna opcija jer je, kako je izjavio, postojala mogućnost da ga likvidira tadašnja Služba javne bezbjednosti MUP-a.

Jocić je u Bugarskoj, kako je sam tvrdio, uživao zaštitu tamošnjih obavještajnih struktura. Ipak, 2002. godine je uhapšen u Sofiji i izručen Holandiji, gdje je izdržao zatvorsku kaznu na koju je osuđen jer je pucao na policiju, nakon čega je izručen Srbiji – jer je bio osumnjičen za ubistvo kriminalnog suparnika. Za to je potom i osuđen i trenutno u zatvoru služi 15-godišnju kaznu.

Nakon ubistva Pukanića, srpsko tužilaštvo optužilo je Jocića i za ovaj zločin. U optužnici koja je podignuta 2009. tvrdi se da je Jocić bio posrednik u likvidaciji, kao i da je trebalo da za 1,5 miliona evra obezbijedi da se izvrši atentat.

Jocić je na kraju oslobođen jer, kako piše u presudi Višeg suda u Beogradu, tužilaštvo nije prikupilo dovoljno dokaza o njegovoj umiješanosti u likvidaciju. Time je stavljena tačka na ovaj slučaj, tokom kog policija i tužilaštvo nijesu uspjeli da utvrde ko je naručio ubistvo novinara.

Nalogodavac je ostao nepoznat, ali je organizator ubistva, Slobodan Đurović Kardinal, osuđen u Hrvatskoj na 23 godine zatvora.

Hrvatska i srpska policija, vidi se iz dokumentacije koju su prikupili novinari KRIK-a, saglasne su da je Kardinal bio Jocićev čovjek od najvećeg povjerenja.

„(Đurović) je ‘desna ruka’ Jocić Sretena, zvanog ‘Joca Amsterdam’. Vodi sve njegove poslove i u njegovo ime i za njegov račun kupuje firme. Često je sa njim u društvu i neposredan je organizator svih njegovih prljavih poslova“, piše u izvještaju koji su policajci srpskog odjeljenja Interpola poslali hrvatskim kolegama tokom istrage Pukanićevog ubistva.

Ni Đurović ni Jocić nisu odgovorili na pitanja novinara KRIK-a koja su im poslata preko advokata.

Đurović je tri nedelje prije atentata primio uplatu od oko 780.000 hiljada evra od „General Pioneera“, a hrvatsko tužilaštvo smatralo je da može da bude dio obećane nagrade za taj zločin.

„IZUZETNO HITNA UPLATA”

Uplata Đuroviću bila je toliko važna da je Bozarovljeva kćerka poslala upozorenje agenciji MeritServus.

„Ovo je izuzetno hitna uplata koja mora biti izvršena sutra ujutro, prva stvar“, poslala je Lidija Bozarova u mejlu 1. oktobra 2008. godine, kako pokazuju procurela dokumenta, ne objašnjavajući zašto je uplata Đuroviću bila toliko hitna.

On je, kako pokazuje dokumentacija, već sjutradan podigao 60.000 evra sa računa.

Đurović je, braneći se na suđenju, tvrdio da uplata nema veze sa ubistvom novinara – već da je povezana s poslom koji je imao sa „bugarskim poslovnim prijateljima“ oko zemljišta na Novom Beogradu.

Međutim, analiza procurele dokumentacije iz projekta „Poverljivo sa Kipra”, kao i sudskih spisa u koje su novinari OCCRP-ja i KRIK-a imali uvid ukazuju da je 780.000 evra Đurović dobio za fiktivan posao.

Crnogorska uprava za sprječavanje pranja novca označila je uplatu od 780.000 kao sumnjivu i istakla da ona nema „jasne ekonomske osnove”.

Tužilaštva u Hrvatskoj i Srbiji je u optužnicama povezuju sa ubistvom Pukanića, tvrdeći da je to dio „nagrade” za izvršeno ubistvo. Na pitanja novinara KRIK-a da li su se tokom istrage bavili vlasništvom firme „General Pioneer” koja je uplatila novac, iz hrvatskog tužilaštva nisu odgovorili.

Đurović je odlučio da se povuče sa pozicije direktora samo nekoliko dana prije ubistva novinara. Zatražio je svoje razrješenje, a zatim je formalno uklonjen 20. oktobra 2008. godine – tri dana prije nego što je Pukanić brutalno ubijen.

Čini se da je ubistvo Pukanića uznemirilo agente „MeritServusa”. Dvoje zaposlenih u toj agenciji, koji su formalno bili na funkcijama direktora „General Pioneera”, podnijeli su ostavke 1. novembra 2008. godine – nedjelju dana nakon atentata.

KRAJ KAZNE

Neki od osuđenih za Pukanićevo ubistvo uskoro će da izađu na slobodu.

Prvi od njih je Luka Matanić koji je bio zadužen za logistiku u ubistvu novinara. On je pratio Pukanića, nabavio opremu za nadzor i bio zadužen da čovjek koji je postavio eksploziv pobjegne iz Hrvatske.

Matanić je odležao skoro 16 godina i naredne godine bi trebalo bi da bude pušten iz zatvora.

„Prezirem te ljude, gade mi se. Ali (Matanić) je osuđen, čovjek će odslužiti kaznu i izaći van”, kaže za KRIK Berislav Jelinić, nekada jedan od najbližih Pukanićevih saradnika. „Ja se nadam da se opametio i da mu neće padati na pamet da pokušava slične stvari.”

Organizator likvidacije Đurović bi trebalo da izađe iz zatvora 2031. Tada će imati 77 godina.

Jelinić nije zadovoljan što institucije nisu uložile više napora da dođu do Đurovićevih šefova, odnosno nalogodavaca ubistva.

„Ja sam uvijek sklon pohvaliti institucije kada rade svoj posao, ali treba i reći da je u njima hrpa licemera… Ta priča ne bi trebala ostati na tome da se ugasi zbog protoka vremena”, kaže Jelinić.

„Ako se pojavila spoznaja ko je pomagao na bilo koji način pa i tako da je usmjerio novac kroz neku očigledno kontroverznu firmu da bi pomogao isplatu izvršitelja i organizatora atentata onda ta osoba zasigurno mora imati i spoznaju i kako je taj projekat zapravo osmišljen u tehničkom smislu.”