POUKE AB REVOLUCIJE

Keković: Crnogorci se sporo bude

Srbija i Crna Gora imali su višedecenijske komplikovane odnose, a u istoriji je teško naći primjer, da jedan bliski, a kaže se i bratski narod, osporava i atakuje na državu, naciju i kulturu drugog naroda kako je to u kontinuitetu činila srpska država u odnosu na temeljne vrijednosti crnogorske države i naroda, poručio je za Portal RTCG, bivši šef Službe državne bezbjednosti Crne Gore, Vladimir Keković. On dodaje da se zaboravlja i marginalizuje period AB revolucije 1989, ocjenjujući da je našem narodu trebalo dugo vremena da prevaziđe neke istorijske zablude.

Sa Kekovićem smo razgovorali povodom njegove nove knjige koja se bavi AB revolucijom - „25 godina poslije“ koja ovih dana u ediciji „Crnogorska izdanja“ izlazi iz štampe. Recenzent knjige je istoričar književnosti i publicista Rajko Cerović, a na kraju, objavljeno je i  sjećanje režisera Gojka Kastratovića o tom traumatičnom vremenu vezano za Kekovićevo govor u Skupštini SFRJ januara 1989. godine.

On kaže da se poslije 25 godine to vrijeme zaboravlja i marginalizuje, i da to 1989. slično kao 1918. vise kao teg o vratu crnogorskog naroda i njegovih vodećih snaga.

Keković tvrdi da se krajem 1980-ih raspiruje mržnja, u kojoj je prednjačio velikosrpski nacionalizam, što je, kako navodi, dalje podstaklo, nacionalne reakcije i u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

Vaše tri knjige izazvale su pažnju čitalačke publike, više puta su štampane, a mladi istoričari su ih koristili za svoje studijske programe. Što donosi nova knjiga?

O prevratu 1989. godine i njegovim posljedicama, vremenu meteža i grkim godinama, o samookupaciji Crne Gore, ali i eksponentima sa strane, o sporom buđenju, neznanju, zabludama i opsjenama crnogorskog naroda objavio sam tri knjige i time iscrpio moja saznanja i svjedočenja o tom traumatičnom vremenu.

Prijatelji, zaintrigirani onim što sam napisao, sugerirali su mi da iz ovog dosta obimnog materijala pripremim jedan presjek, markirnih tačaka tih događaja koji bi bio namijenjen prije svega mlađoj generaciji (onima koji su se rađali kada su se ti događaji zbili) koja malo zna o tom vremenu „kad je Crna Gora jurišala na sebe“.

Inicijativu sam prihvatio jer, poslije 25 godina to se vrijeme zaboravlja i marginalizuje, a 1989. kao i prisajediniteljska 1918. godina (iako nijesu jednako trajale) vise kao teg o vratu crnogorskog naroda i njegovim vodećim snagama, koji zajedno, u dugom periodu nijesu bili sposobni i odgovorni da se suprotstave srpskom integrizmu i sačuvaju svoju državu. Zato, samo ako se suočimo sa takvom prošlošću to se vrijeme neće više ponoviti.

Ali se nijesam zaustavio na tome pa knjiga ima još dvije cjeline: „Tajne“ i „U ovom vremenu“.

Šta konkretno?

U prvom dijelu pod naslovom „Zaboravljeno vrijeme“ i motom „Istina previše trpi ali nikad ne umire“ šire se osvrćem na političke prilike i uzroke prevrata 1989. godine koji su uslovili rušilačke pohode u CG, spolja i iznutra, koji su bili uvod u raspad Jugoslavije na zastrašujući način. Tada se raspiruje nacionalistička mržnja uz razmah velikosrpskog nacionalizma što će podstaći nacionalne reakcije u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH i učiniti ih legitimnim i opravdanim kao štit od srpskog hegemonizma.

Republičke rukovodioce, čiji „karavan“ šest predsjednika obilazi republike i pokrajine ne interesuje demokratska transformacija društva na novim osnovama i oni su, ustvari, fatalni za događaje koji slijede. Veliki ljudi su imali ideju o Jugoslaviji i njenoj realizaciji, a mali su je razbili.

Gdje je tu Crna Gora?

Tragično vezivanje crnogorskog naroda za velikosrpski projekat pokazaće se kao znak neznanja, primitivizma i bezumlja, pa će vaninstitucionalno na ulici pasti legalno izabrana crnogorska komunistička garnitura i uporedo njene državne institucije i time će se Crna Gora baciti u prisajediniteljski zagrljaj Srbiji. U Crnoj Gori i Srbiji tada se promoviše „vođa naroda“ Slobodan Milošević koji prihvata realizaciju programa SANU koji se oslanja na četnički program Stevana Moljevića iz 1944. godine pod sloganom „svi Srbi u jednoj državi“.

Smatram da to vrijeme nije doživjelo relevantnu osudu kod nimalo zanemarljivog dijela crnogorskog stanovništva.

U nastavku objavljujem dva obimna izvorna materijala Službe državne bezbjednosti Crne Gore:

Jedan je analitičko-informativnog karaktera iz kojeg se vidi da je Služba DB intenzivno pratila djelatnost sa nacionalističkih velikosrpskih pozicija i građanske desnice, prije i u toku „AB revolucije“, u vremenu velikih političkih previranja. Zanimljive su ličnosti koje su se tamo eksponirale kao akteri jednog vremena, a koji će naći svoje mjesto u kasnijim društvenim zbivanjima. Drugi je operativna akcija „Radak“, koja je rezultat rada više službi bezbjednosti i govori o neposrednim i posrednim akterima pobune naroda iz Srbije i Crne Gore. Dokumenta objavljujem ad literam sa ocjenama koje su tada date bez obzira na neke rezerve koje se o tome danas mogu imati.

A zašto su „tajne“?

Od kad postoje države postoje tajne službe, a od kad postoje tajne službe postoji tajni dosijei. Tvrdi se da je to drugo od dva najstarija zanimanja, a u VI Mojsijevoj knjizi govori se o špijunaži. Tu se osvrćem na djelatnost tajnih službi malih ali i velikih sistema gdje na globalnoj šahovskoj tabli vladaju specijalni „uzvišeni“ zakoni i kako se države štite od udara spolja i iznutra s naglaskom da se mora razdvojiti destrukcija od demokratije. Tu prvi put integralno objavljujem jedan inspekcijski nalaz SDB Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova o radu SDB Crne Gore iz 1987. godine s ciljem da demistifikujem tu enigmu i pokažem da je SDB koliko god obavijena tajanstvenošću važna državna institucija koja na osnovu ustava, zakona i pravila službe štiti ustavni poredak zemlje.

A kojim se temama bavite „U ovom vremenu“?

Prvo, osvjetljavam višedecenijske komplikovane odnose na relaciji Crna Gora - Srbija jer je teško naći primjer u istoriji da jedan bliski, a kaže se i bratski narod, negira, osporava i atakuje na državu, naciju i kulturu jednog drugog naroda kako je to u kontinuitetu činila srpska država, njeni predstavnici institucije i brojni pojedinci u odnosu na temeljne vrijednosti crnogorske države i naroda.

Drugo, bavio sam se problematikom Srpske pravoslavne crkve i njenog mitropolita Amfilohija koji svojim aktivnostima šalje ovakvu poruku kakva ste vi suverena država kad vam ja sve ovo radim. Pitam se da li ćemo doživjeti da se ta crkvena pitanja pravno urede i riješe, a neće ako naši prvaci ne postupe državnički, odlučno i hrabro, suprotno dosadašnjoj praksi.

Jedna od tema je socijalna „pravda“ jer smo mi podijeljeno društvo na manji dio bogatih koji su kapital manje-više stekli bez rada, znanja i konkurencije i veliki broj osiromašenih koji nikako da naprave korak ka elementarnoj egzistenciji. U ovom čudesnom i teškom vremenu zapanjujućih nejednakosti ova pojava uzima maha i ako se ne zaustavi biće najveće nasilje nad čovjekovim siromaštvom.

Bavio sam se i moralnim aspektom ljudi u ovom vremenu. Naime, nijedan segment društva od države i njenih najvećih predstavnika, institucija sistema, političkih partija, pozicije i opozicije i njihovih vođa, vladinih i nevladinih agencija, intelektualne javnosti nije ostao čitav što nije okrznut ekstremnom pa i vulgarnom retorikom. A, kad nestanu i zagube se najdublje ljudske vrijednosti: čovječnost, čestitost, istinitost, poštovanje drugog osnažuju se putevi destrukcije i nihilizma. Mrzim mržnju i zalažem se za civilizovani razgovor bez obzira na problem koji je na dnevnom redu i ko je na drugoj strani.

Konačno, u kontekstu ovih ne baš veselih ocjena, što bi bio rezime?

Crnogorci, iako narod bogatog duha i kulture, stalno kubure sa svojom prošlošću i korijenima, istorijom, jezikom, sa samima sobom, plivajući na mitomaniji o svojoj navodnoj superiornosti u svakom pogledu, a najčešće ne znaju ni elementarne stvari o sebi i svojim precima (sedam godina su imali vladara a da ne znaju ko je i odakle je). Završavali smo svi mi srednje škole i fakultete, a da ništa ne znamo, recimo, o „poslanicama“ Petra I koje su uz visoke književne vrijednosti ogledalo crnogorsko. One, istina, nijesu apoteoza, nego kritika njihovih naravi.

Isti je slučaj sa prvim crnogorskim zakonom „Stegom“ državotvornoj i vizionarskoj ulozi Knjaza Danila. Učeni smo umjesto toga o Kralju Petru „oslobodiocu“ i kralju Aleksandru „ujedinitelju“, o Sv. Savi „srpskoj slavi“ o Srbiji koja dobija u ratu a gubi u miru.

Crna Gora je stalno bila preplavljena nosiocima velikosrpskog projekta i tragično se vezivala za njega. Tako se dogodilo „da su Crnogorci bili Srbi i prije pojave Srba“, kako je rekao crnogorski aforističar Racković. Nema većeg licemerja nego uvjeravati jedan narod, poznat i priznat, zbog svog istorijskog hoda da mu je nacionalni interes da nema državu i da živi u slobodi.

Podrazumijeva se, da je zbog naše budućnosti potrebno otvoreno govoriti o ovim i drugim našim zabludama, lutanjima i stranputicama.

Put do samostalne nezavisne Crne Gore vodio je preko svecrnogorske homogenizacije kao put spasa i očuvanja nacionalnog dostojanstva. Za to su se još od devedesetih godina prošlog vijeka zalagale, strasno djelovale i doprinosile državotvorne političke stranke, nezavisna udruženja, nevladine organizacije i brojni pojedinci koji su krčili puteve slobode, branili državni nacionalni interes, suprotstavljali se inspiratorima rata i ratnih pohoda i akterima populizma. Iz te vatre, a ne iz pepela, vinula se 2006. godine Crna Gora. Taj projekt nemoguće je bilo izvesti bez distanciranja DPS od Srbije i politike Slobodana Miloševića i dok Milo Đukanović nije stao na čelo tog projekta što se desilo 1997. godine. Od tada su ti procesi krenuli bržim tempom. Bilo je zadovoljstvo gledati kako se Crna Gora budi iz usnulosti i zabluda i kako pokret za nezavisnost stalno jača. To je dovelo do onih istorijskih 55,5%. Ovi prvi, nukleusi otpora, o kojima je ovdje riječ, nijesu tražili pohvale i priznanja, ali su računali da će njihov rad u samostalnoj Crnoj Gori biti adekvatno vrednovan. Još manje su vjerovali da će koalicija na vlasti referendumskim rezultatom mahati kao da je to isključivo njihovo djelo (za koju su, ispostaviće se, više uradili nego za Crnu Goru). Tako to biva u životu. Najgore prolaze oni koji su na vrijeme vidjeli opaku stvarnost i suprotstavili joj se, a promovisali prave vrijednosti djelujući čovječnošću, moralnim kodeksom i humanističkim htijenjima. Na drugoj strani najbolje su prošli oni koje je trebalo promijeniti i koji su se na sreću promijenili jer da se to nije desilo suverene Crne Gore još dugo ne bi bilo.

Crna Gora je napravila taj istorijski iskorak, vratila se sebi i svojoj nezavisnosi. Na tom putu će ostati i biti vječna ako vodeće snage crnogorskog društva „gospodari naše sudbine“ budu odlučno i hrabro krčili puteve slobode sa građaninom kao nosiocem suvereniteta, a čiji će državni interes biti ispred partijskog i svakog drugog interesa što u ovoj fazi našeg razvoja sa razlogom treba posebno potencirati.

Govorite u kondicionalu: Ako bude biće?

Briga za državu od moguće ugroženosti, kod svakog čovjeka koji teži njenom dobru, mora postojati, jer je rečeno: „Hiljadu godina je potrebno da se stvori država, a za jedan sat može ležati u prašini“.

B.V.