[ Izvor: Pobjeda ]

MAJKL HALCEL

Evroatlantski put se ne smije mijenjati

Postoji kolokvijalni američki izraz: "odsijecanje nosa u inat licu". Bojim se da bi to Dritan Abazović učinio pridruživanjem koaliciji u kojoj dominiraju radikalni Srbi. Da, držao bi u šaci Mila Đukanovića, ali po kojoj cijeni, piše za Pobjedu profesor Univerziteta Džon Hopkins i bivši savjetnik Džozefa Bajdena Majkl Halcel.

402392

"Nisam Crnogorac, ali mi je poznato trgovanje koje prethodi formiranju koalicione vlade u parlamentarnom sistemu": Halcel (Foto: VOA/ScreenShot)

"Bilo je to u jesen 1994. godine, kada sam prvi put upoznao Đukanovića. Bio je u posjeti Sjedinjenim Državama i zatražio je sastanak sa tadašnjim senatorom Džom Bajdenom.

Nije iznenađujuće što Bajden nikada nije čuo za neobičnog 32-godišnjeg balkanskog političara, ali pozvao sam senatora da ga upozna. Moj argument je tada bio isti kao i danas: bez obzira na njegove greške (a one nisu trivijalne), Đukanović ima tri osnovna principa koja bismo trebali podržati: 1. nezavisnost Crne Gore (to je nagovijestio 1994. godine); 2. pridruživanje evroatlantskoj zajednici; 3. zasniva svoju političku moć na multietničkoj koaliciji Crnogoraca, Srba, Albanaca, Bošnjaka/Muslimana i Hrvata. U proteklih 26 godina Đukanović je postigao gotovo sve ove ciljeve - članstvo u Evropskoj uniji i dalje je u toku.

Neuspjeli pokušaj puča u ruskoj režiji 2016. godine pokazao je koliko je Kremlju bilo važno pristupanje Crne Gore NATO-u. Rusi će preko svojih srpskih opunomoćenika i dalje pokušavati da spriječe pristupanje Crne Gore EU. Ali meni je kao Amerikancu najvažniji Đukanovićev treći princip - multietnička koalicija.

Bilo bi naivno pomisliti da Đukanović nije izračunao potencijalni dobitak u formiranju ove vrste koalicije; on je glavni političar. Mislim, međutim, da je tamo postojalo i da postoji jezgro istinskog multietničkog razumijevanja. Bivši američki senator Bil Bredli, olimpijska i NBA košarkaška zvijezda, jednom je rekao da je nemoguće da sportista bude rasista. Iako je to možda malo pretjerivanje, stvar je dobro prihvaćena. I ne zaboravite da je Đukanović bio i zvjezdani košarkaš.

Iz mnogo čitanja i bezbrojnih razgovora vjerujem da su pod Đukanovićem Albanci Crne Gore bolje integrisani u život zemlje nego bilo koja druga albanska manjina na Zapadnom Balkanu.

Da li bi se to promijenilo pod koalicijom koju vode radikalni Srbi? Pa, trebalo je manje od jednog dana da izbije antimuslimansko nasilje u Pljevljima. Čak i ako vodeći crnogorsko-srpski političari nisu direktno naredili pogrom, njihovi rasistički pogledi su dobro poznati i daju dozvolu uličnim siledžijama. Zvuči poznato?

Bez obzira što kažu Zdravko Krivokapić i drugi opozicioni lideri nije lako povjerovati da im je mnogo stalo do EU. Ili još gore, izjaviće da su za pristupanje Crne Gore, ali samo u tandemu sa Srbijom. I znate koliko bi to dugo trajalo! Pogledajte samo koliko je poglavlja svaka država do danas zatvorila.

Nikad nisam upoznao gospodina Abazovića. Njegova biografija ga pokazuje kao izuzetno bistru osobu, nekoga ko je spreman da postane nacionalni lider. Štaviše, trenutna izborna postavka stavlja ga u vrlo jaku pregovaračku poziciju u odnosu na predsjednika Đukanovića, ako on odluči da je iskoristi.

Nisam Crnogorac, ali mi je poznato trgovanje koje prethodi formiranju koalicione vlade u parlamentarnom sistemu. U istoriji nacije postoje kritična vremena kada postizanje principijelnog kompromisa mora imati prednost nad držanjem uskih, partijsko-političkih interesa.

Jednog dana kad pandemija kovid-19 bude pod kontrolom, volio bih da upoznam gospodina Abazovića. Do tada, trebalo bi da zna da u SAD ima ljudi kojima je stalo do Crne Gore, kojima je stalo do Albanaca i koji žele da vide da će se Zapadni Balkan konačno pridruži evroatlantskoj zajednici. A njegova odluka u vezi sa sljedećom vladom Crne Gore igraće ključnu ulogu u postizanju ili porazu tog cilja.

(Autor je viši saradnik na Univerzitetu Džon Hopkins i predsjednik Transatlantske liderske mreže, bio je savjetnik za evropsku politiku Džozefa R. Bajdena mlađeg od 1994. do 2005. Odlikovalo ga je sedam zemalja Evropske unije)